Danima se šire hvalospjevi resornog ministra Turizma i saobračaja u Vladi TK Almira Žilića (DF) i premijera Vlade TK IrfanaHalilagića (SDA) o tome kako je, navodno, Aerodrom Tuzla sada bolji od JFK-a u New Yorku i kako se na njega mogu spuštati svi avioni, te kako su riješen problem magle koja uzrokuje nemogućnost slijetanja u Tuzlu. Priča se kako će sada letovi iz cijele regije, koji zbog vremenskih uslova ne budu mogli sletjeti u Banju Luku, Sarajevo ili bilo koji drugi grad u okruženju, biti preusmjeravani na Tuzlu, jer je, eto, uspješno postavljeno nekoliko sijalica na samu pistu aerodroma. Nešto što je, usput rečeno, potpuno uobičajeno svuda u svijetu i što je bila zvanična sugestija kompanije Wizz Air još prije osam godina.
Međutim, surova realnost uspjeha naše vlasti sa tim famoznim “nekoliko sijalica” vrlo brzo je isplivala na površinu. Ne samo da nijedan let nije bio preusmjeren na Tuzlu, nego ni bazni avion Wizz Aira, za čiji je povratak Vlada TK izdvojila 2 miliona KM, nije bio u mogućnosti da sleti na taj novi “superiorni” aerodrom Dubrave. Let iz Bazela je, vjerovali ili ne, završio još dalje od početne destinacije – u Tirani.
Bazni avion Wizz Aira na povratku iz Dortmunda, nakon dva neuspješna pokušaja spuštanja na tuzlanski aerodrom preusmjeren je za Budimpeštu.
Putovanje koje je trebalo završiti rutinskim letom iz Bazela u Tuzlu za desetine putnika pretvorilo se u višesatnu agoniju, strah i osjećaj potpune napuštenosti.
Zbog nepovoljnih vremenskih uslova let je neplanirano preusmjeren, ali ono što je uslijedilo otvorilo je ozbiljna pitanja o odgovornosti, sigurnosti i odnosu prema putnicima piše Crna-Hronika.
Slijetanje u Tiranu – bez ikakvih informacija
Avion je, zbog nisko spuštenih oblaka, prinudno sletio na aerodrom u Tirani. Iako su putnici razumjeli da vremenski uslovi ne mogu biti pod kontrolom aviokompanije, potpuni izostanak informacija nakon slijetanja izazvao je ogorčenje i strah.
Prema svjedočenjima, više od sat vremena nije bilo nikakvog zvaničnog obavještenja, niti ponude smještaja, hrane ili jasnih uputa o daljem putovanju.
Putnici navode da se nijedan predstavnik aviokompanije nije obratio grupi, a u jednom trenutku zaposlenik je, kako tvrde, prošao pored njih – bez riječi i pomoći.
Autobus kao “rješenje” – put u neizvjesnost
Jedine informacije stigle su od uposlenice Aerodroma Tirana, koja je putnike uputila prema autobusu uz objašnjenje da će kopnenim putem biti prevezeni do Tuzle. Bez alternative i bez garancija, putnici su pristali.
No, tokom vožnje kroz Crnu Goru, autobus se kretao neprilagođenom brzinom za zimske uslove. U jednom trenutku pukla je guma, ali je vozač, prema navodima putnika, nastavio vožnju, ignorišući očiglednu opasnost.
Tek nakon što su putnici pozvali policiju, autobus je zaustavljen i upućen prema vulkanizeru. I pored upozorenja policije na loše tehničko stanje vozila, vozač je insistirao da se put nastavi prema Tuzli. Situacija je kulminirala u autobusu – došlo je do verbalnih sukoba, panike i plača.
Posebno potresan trenutak bio je kada je majka s maloljetnim djetetom, u suzama, vikala: „Imam dijete, nemoj, imam dijete“, moleći da se putovanje u takvim uslovima prekine.
Putnici su na kraju odlučili prekinuti putovanje i prenoćiti u hotelu „Dijamant“. Prema njihovim navodima, uslovi nisu bili adekvatni – sobe slabo zagrijane, a iscrpljenost i stres ostavili su dubok trag. Put je nastavljen tek narednog dana, ali odgovori na ključna pitanja nikada nisu stigli: ko je odgovoran, zašto putnici nisu informisani i kako je moguće da sigurnost bude stavljena u drugi plan.
Ovaj događaj otvara ozbiljna pitanja o poštivanju prava putnika, naročito u vanrednim situacijama. Putnici najavljuju da će potražiti pravdu kroz pravne i institucionalne kanale, a javnost s pravom očekuje jasnu reakciju i objašnjenje.
Jer vremenski uslovi mogu biti viša sila – ignoriranje ljudi, njihovog straha i sigurnosti ne može.