Ko je, po ocjeni Alije Izetbegovića, bio „najbolji Srbin“ za kojeg su Bošnjaci trebali glasati?
Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik posljednjih godina u javnim nastupima nastoji da se distancira od bilo kakvih veza sa Strankom demokratske akcije (SDA), koju je osnovao Alija Izetbegović, otac aktuelnog lidera te stranke Bakira Izetbegovića. Međutim, što se više pokušava politički udaljiti od SDA, u javnosti sve češće isplivavaju podsjećanja na period u kojem su odnosi između Dodikovih socijaldemokrata i SDA bili znatno bliži nego što se danas želi priznati.
Jedan brčanski portal podsjetio je na događaje iz marta 1999. godine, neposredno nakon donošenja arbitražne odluke o Brčkom i njegovom proglašenju distriktom. Tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH i lider SDA Alija Izetbegović javno je pohvalio ponašanje tadašnjeg premijera Republike Srpske Milorada Dodika, ocijenivši ga kao političara koji se razlikuje od dotadašnje srpske političke scene.

„Dodikov nastup nema puno veze sa arbitražnom odlukom, jer niti je Dodik na pretresu ponudio neke ozbiljne pravne argumente, niti su njegovi argumenti imali neku ulogu. Dodik je najavio ostavku ako Brčko ne ostane u Republici Srpskoj, ali nakon saopštavanja odluke ipak je nije podnio“, kazao je tada Izetbegović.
Dodao je i da niko nije ni očekivao da će Dodik ispuniti to obećanje, ali je istakao da su njegovi javni nastupi bili zapaženi zbog, kako je rekao, promjene tona u srpskoj politici.
„Dodikovi medijski nastupi su zapaženi jer se konačno na političkoj sceni pojavio normalan Srbin“, izjavio je tada Alija Izetbegović.
Osim otvorenih pohvala i podrške Dodikovoj tadašnjoj politici, Alija Izetbegović je, prema podsjećanju brčanskog portala, u tom periodu javno pozivao građane Republike Srpske da na izborima glasaju za Milorada Dodika i njegove socijaldemokrate. Taj politički savez i međusobno razumijevanje iz kasnih devedesetih godina danas se rijetko spominju, iako predstavljaju važan dio političke istorije odnosa između SDA i Dodikovog SNSD-a.
Podsjećanja na ove izjave i događaje ponovo otvaraju pitanje političkih savezništava iz prošlosti, ali i pokušaja njihovog naknadnog brisanja iz javnog sjećanja.