Dinko Gruhonjić analizira način na koji Aleksandar Vučić javnim nastupima mobiliše svoje biračko tijelo i usmjerava političku raspravu u Srbiji. Prema autoru, populistička komunikacija ne počiva prvenstveno na uvjeravanju protivnika, već na stvaranju podjele između „nas“ i „njih“, dok neprestane reakcije opozicije dodatno učvršćuju predsjednikovu dominaciju nad dnevnim redom.
Poruke nisu namijenjene političkim protivnicima
Gruhonjić navodi da Vučić gotovo svakodnevno nastupa pred kamerama, iznoseći različite podatke, optužbe i najave. Njegove izjave potom provjeravaju novinari, ekonomisti i pravnici, dok opozicija i korisnici društvenih mreža ukazuju na ranije, često suprotne tvrdnje. Autor smatra da takav pristup promašuje osnovnu svrhu njegovih poruka.
Prema ovoj analizi, Vučić se ne obraća građanima koji su već čvrsto protiv njega, nego vlastitom biračkom tijelu. Kada govori o većim platama, poruka nije samo obećanje određene brojke, već uvjeravanje pristalica da će im biti bolje dok je on na vlasti.
Slično tome, tvrdnje o ugroženosti Srbije ili navodnom stranom uticaju na studentske proteste autor tumači kao poruke namijenjene stvaranju osjećaja pripadnosti i zaštite. Čak i kada se određena tvrdnja može pokazati netačnom, ona prema Gruhonjiću može ostvariti politički cilj ako stigne do željenog birača.
Podjela na „nas“ i „njih“ održava podršku
Gruhonjić Vučićev politički nastup opisuje kao radikalno desni populizam zasnovan na jednostavnoj podjeli. U toj slici „mi“ predstavljaju vrijedne, ugrožene i patriotske građane, dok su „oni“ prikazani kao opasni, privilegovani ili neprijateljski nastrojeni prema Srbiji.
Između te dvije grupe postavlja se vođa koji sebe predstavlja kao jedinog sposobnog zaštitnika i rješavača problema. Autor navodi da se takav odnos ne temelji prvenstveno na provjerljivim činjenicama, nego na izgrađenom identitetu i emocionalnoj vezi između lidera i njegovih sljedbenika.
Zbog toga kontradikcije u izjavama, prema tekstu, nemaju snagu koju im protivnici vlasti često pripisuju. Objavljivanje starijih snimaka može pokazati da je Vučić ranije govorio drugačije, ali samo po sebi ne ruši političku identifikaciju njegovih pristalica s vođom.
Opozicija reaguje, ali rijetko bira temu
Autor posebnu pažnju posvećuje činjenici da Vučićevi protivnici često postaju dio njegovog komunikacijskog obrasca. Nakon svake izjave slijede medijski izvještaji, reakcije opozicije, analize i objave na društvenim mrežama, čime predsjednikova poruka ostaje u središtu javnog prostora.
Takav ritam omogućava vlasti da određuje o čemu će se govoriti, dok protivnici uglavnom odgovaraju na već postavljene teme. Kada se tema promijeni ili se proizvede nova kriza, javna scena ponovo prati isti obrazac, pa se opozicija neprestano prilagođava tempu koji nije sama izabrala.
Gruhonjić zato ne zagovara odustajanje od provjere činjenica niti prešućivanje mogućih kršenja prava i zakona. Njegovo pitanje glasi ko određuje kada, na šta i zbog čega treba reagovati. Razumijevanje populističke komunikacije, zaključuje autor, počinje pitanjima o publici, emociji i cilju svake poruke.
Izvor: Radio Sarajevo