Ratko Mladić, pravosnažno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja, preminuo je 27. avgusta 2026. u bolnici u Hagu. Najave priprema za njegovu sahranu u Srbiji i Republici Srpskoj ponovo su otvorile pitanje glorifikacije ratnih zločinaca. Sagovornici upozoravaju da takve poruke učvršćuju nacionalističke narative i otežavaju suočavanje s prošlošću.
Presuda postoji, ali mit o heroju opstaje
Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove saopštio je da su holandske vlasti pokrenule zakonom propisane procedure nakon Mladićeve smrti. Predsjednica Mehanizma Graciela Gatti Santana naredila je potpunu istragu o okolnostima smrti i za njeno sprovođenje zadužila sudiju Iaina Bonomyja.
Istovremeno, predstavnici vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj izjavili su da su započeli pripreme za Mladićevu sahranu. Dejan Atanacković smatra da njegova popularnost ne proizlazi iz uvjerenja dijela društva da je nevin, već iz prihvatanja i odobravanja zločina koje je počinio.
Prema Atanackovićevim riječima, Mladić se predstavlja kao žrtva sile koja navodno želi kolektivno obilježiti srpski narod kao genocidan. On upozorava da se relativizacijom zločina potiskuje i činjenica da je u julu 1995. ubijeno više od osam hiljada Bošnjaka, što je međunarodni sud utvrdio kao genocid.
Državna politika sjećanja i politička korist
Jovana Kolarić iz Fonda za humanitarno pravo ocjenjuje da u zvaničnoj politici sjećanja u Srbiji dominira nacionalističko tumačenje prošlosti. Takav pristup, prema njenoj procjeni, ostavlja malo prostora za drugačije glasove, dok Mladićeva smrt može privremeno učvrstiti postojeće stavove bez značajne promjene politike.
Najave državnih i vojnih počasti Kolarić vidi kao procjenjivanje političkih posljedica odluke o načinu sahrane. Istovremeno naglašava da odavanje počasti osobama osuđenim za ratne zločine nije nova pojava, već dio državne politike Srbije koju opisuje kao zasnovanu na negiranju činjenica i slavljenju počinilaca.
Kolarić smatra da je država ključna za razgradnju mita, jer je državni aparat godinama učestvovao u izgradnji Mladićeve slike kao heroja. Prema njenoj ocjeni, zaokret nije vjerovatan dok su na vlasti ljudi koji slave politiku koja je dovela do zločina i potom veličaju njene izvršioce.
Obrazovanje i civilno društvo kao prostor promjene
Atanacković navodi da je nasljeđe ratnih devedesetih u Srbiji snažno prisutno i u djelovanju vlasti i u stavovima dijela društva. On smatra da je dugotrajna vlast koja je, prema njegovoj ocjeni, normalizovala laž doprinijela širenju neodgovornosti i nasilja u svakodnevnom životu.
Odgovornost, međutim, ne pripisuje samo vlastima. Atanacković poručuje da svi koji odbacuju glorifikaciju ratnih zločinaca moraju to jasno reći, jer ćutanje i neopredijeljenost, kako navodi, ne doprinose rješenju problema.
Kolarić upozorava da civilno društvo ima ograničen uticaj jer država raspolaže većim resursima i oblikuje dominantni javni diskurs. Ipak, prostor za promjenu vidi u obrazovanju zasnovanom na sudski utvrđenim činjenicama i istorijskim istraživanjima, koje bi moglo otvoriti dijalog o prošlosti.
Izvor: BUKA