Oproštaj Edina Džeke dobio je posebno emotivnu dimenziju nakon što se oglasila njegova sestra Merima. Ona je opisala razgovor za porodičnim stolom, kada je kapiten Bosne i Hercegovine prvi put nagovijestio da razmišlja o kraju reprezentativne karijere. Njena poruka govori o emocijama, neizvjesnosti i završnici koju je porodica dugo priželjkivala.
Porodični razgovor otvorio pitanje kraja
Merima Džeko navela je da je fotografija na koju se osvrnula nastala 22. marta 2024. godine, tokom Edinovog boravka u Sarajevu. Porodica se tada okupila na ručku, a razgovor je, prema njenim riječima, bio posvećen svakodnevici, djeci, obavezama i planovima.
Iako fudbal nije bio tema, Edin je iznenada, s tužnim pogledom i knedlom u grlu, izgovorio pitanje koje je zateklo sve prisutne. Rekao je da je razmišljao da li je možda ipak došlo vrijeme za kraj, nakon čega su se kod članova porodice pojavili nevjerica i suze.
Merima je poručila da nije bilo dileme na šta je Džeko mislio, ali da ni on ni njegovi najbliži nisu bili spremni za posljednji sudijski zvižduk. U njenom opisu taj trenutak predstavljao je mogući oproštaj, iako završetak tada još nije došao.
Sudbina je reprezentaciji donijela produžetke
Prema riječima Edinove sestre, oproštaj Edina Džeke tada nije uslijedio. Umjesto očekivanog kraja, uslijedili su svojevrsni „produžeci“, odnosno nastavak priče koji je, kako je napisala, malo ko mogao predvidjeti.
Merima je posebno izdvojila remi reprezentacije Bosne i Hercegovine u Beču protiv domaćina. Taj rezultat, navela je, donio je veliku tugu i napetost, kao i novo učešće u baražu, takmičarskoj fazi koja je bh. selekciji ranije često donosila razočarenja.
U tim trenucima obuzela ju je misao da Edin nije zaslužio takav završetak reprezentativne karijere. Ipak, prema njenom svjedočenju, rasplet je bio najljepši mogući i pretvorio je neizvjesnost u sportsku završnicu kakvu porodica nije očekivala.
Džeko kao kapiten predvodio Zmajeve
Merima Džeko napisala je da se zastava Bosne i Hercegovine zavijorila na Svjetskom prvenstvu u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Zmajevi su, prema njenoj poruci, predvođeni kapitenom Edinom priredili posebno emotivan period navijačima koji svoju domovinu nose u srcu.
Ona je istakla da se ljubav i poštovanje koje Džeko osjeća prema domovini ne mogu jednostavno izmjeriti. Posebno je naglasila godine odvojenosti od porodice, trud i požrtvovanost koje je povezala s njegovim nastupima za reprezentaciju.
Prema Meriminom viđenju, posljednji zvižduk treba doći nakon što je posljednji dio priče pronašao svoje mjesto. Džeko bi tada, s rukom na srcu i sjajem u očima, još jednom poveo mlađe saigrače, dok bi njegov oproštaj obilježile ponos, ljubav navijača i pokoja suza.
