Bosna i Hercegovina je kroz rat, raseljavanje, gubitke, poplave, pandemiju i druge krize prošla bez dovoljno vremena za oporavak od traume. Psiholog i porodični psihoterapeut Maja Savanović Zorić upozorava da nastavak svakodnevnog života ne znači da su teška iskustva zaista obrađena. Njihove posljedice mogu ostati prisutne u porodicama, odnosima i društvenim obrascima.
Trauma ostaje prisutna i kada kriza prođe
Društvo je često bilo primorano da nakon jednog teškog događaja odmah odgovara na novi. Ljudi su nastavili raditi, brinuti o porodicama, obnavljati domove i stvarati svakodnevicu, ali za unutrašnju obradu iskustava često nije bilo dovoljno vremena, podrške ni prostora.
Trauma nije uvijek lako uočljiva. Može se pokazati kroz strah, nepovjerenje, potrebu za kontrolom, teškoće u odnosima ili stalni osjećaj nesigurnosti. Ipak, ne razvije svaka osoba traumatske posljedice, zbog čega je važno izbjegavati pojednostavljena tumačenja i svakome pristupiti s razumijevanjem.
Maja Savanović Zorić navodi da činjenica da je osoba nastavila dalje ne znači nužno da je prevazišla ono što joj se dogodilo. Oporavak od traume podrazumijeva mogućnost da se iskustvo razumije, da prestane upravljati sadašnjim životom i da se ponovo izgradi osjećaj sigurnosti.
Porodični obrasci mogu prenositi posljedice
Porodica funkcioniše kao povezan sistem, pa teško iskustvo jedne osobe može uticati na komunikaciju, emocionalnu dostupnost i odnose svih članova. Zbog toga se posljedice traume ne mogu posmatrati samo individualno, već i kroz okruženje u kojem osoba živi i razvija se.
Transgeneracijski prenos ne znači da se trauma automatski prenosi s roditelja na dijete. Neobrađena iskustva mogu se odraziti kroz način odgoja, strahove, emocionalne reakcije i porodičnu šutnju. Roditeljska potreba za kontrolom ili teškoće u pokazivanju emocija mogu imati zaštitnu namjeru, ali dijete ipak može osjetiti pritisak i udaljenost.
Povlačenje, emocionalne teškoće i osjećaj bespomoćnosti kod mladih ne treba odmah tumačiti kao prolaznu fazu. Važno ih je saslušati bez osuđivanja i ne umanjivati njihova iskustva. Izjave o beznađu ili neželjenju života moraju se shvatiti ozbiljno, uz obezbjeđivanje stručne pomoći.
Podrška je potrebna i pomagačima
Sistemska porodična psihoterapija nastoji razumjeti kako su obrasci nastali, koju funkciju imaju i kako utiču na članove porodice. Cilj nije traženje krivca među roditeljima, nego osvještavanje onoga što se ponavlja i stvaranje mogućnosti za drugačije odnose.
Promjena je moguća kada ljudi prepoznaju šta nose iz vlastitih porodica i odluče šta žele sačuvati, a šta više ne žele prenositi djeci. U tom procesu potrebni su razumijevanje, otvoren razgovor i stručna podrška, naročito u društvu koje je dugo živjelo pod pritiskom novih kriza.
Sekundarna traumatizacija posebno pogađa one koji svakodnevno slušaju tuđe teške priče i pružaju pomoć. Psiholozi, psihoterapeuti, nastavnici, zdravstveni radnici i drugi pomagači također trebaju prostor za oporavak. O traumi zato treba govoriti i onda kada se čini da se život vratio u uobičajene tokove.
