Alfred Nobel ostao je zapamćen kao izumitelj dinamita, ali i kao čovjek koji je gotovo cijelo bogatstvo ostavio za nagrade namijenjene dobrobiti čovječanstva. Njegov život obilježili su naučni eksperimenti, poslovni uspjesi, porodična tragedija i snažna želja da promijeni način na koji će ga historija pamtiti. Upravo taj raskorak čini njegovu biografiju posebno složenom.
Od porodične oskudice do izuma dinamita
Alfred Nobel rođen je 1833. godine u Stockholmu, kao treći sin industrijalca Immanuela Nobela. Njegova porodica bavila se proizvodnjom oružja i baruta, ali je u Alfredovom ranom djetinjstvu živjela skromno. Situacija se promijenila kada se za njihove proizvode zainteresirao ruski car Nikolaj Prvi.
Nakon poraza Rusije u Krimskom ratu porodica Nobel ponovo je zapala u finansijske teškoće. Alfred je otišao u Ameriku, gdje se zainteresirao za nitroglicerin, snažan, ali nestabilan eksploziv. Po povratku u Evropu posvetio se pronalasku načina da se ta supstanca može sigurnije transportovati i koristiti.
Eksplozija u porodičnoj tvornici u Stockholmu 1864. godine odnijela je živote nekoliko radnika, među njima i Alfredovog najmlađeg brata Emila. Nobel ipak nije odustao od istraživanja. Kombinovanjem nitroglicerina i infuzorijske zemlje stvorio je dinamit, proizvod koji mu je donio novac, slavu, ali i brojne moralne kritike.
Alfred Nobel i život pod sjenom kontroverzi
Nobel je tvrdio da njegovi izumi mogu doprinijeti napretku, jer su eksplozivi olakšali rad u rudarstvu i građevinarstvu. Istovremeno, svoje proizvode prodavao je svima koji su za njih nudili novac. Iako je govorio protiv oružja, prihodi od njegove proizvodnje omogućili su mu bogat život i putovanja po evropskim lječilištima.
Radio je izuzetno dugo, često provodeći najveći dio dana u laboratoriji i radnoj sobi. Zdravlje mu se zbog takvog tempa pogoršavalo, a žalio se na srčane i stomačne tegobe, glavobolje i povremene probleme s depresijom. Nije se ženio niti je imao djecu, ali je održavao nekoliko važnih ljubavnih veza.
Njegovu sliku o sebi dodatno je pogoršala francuska štampa, koja je nakon smrti njegovog brata Ludwiga 1888. godine Alfreda proglasila mrtvim i nazvala ga trgovcem smrću. Taj događaj snažno ga je pogodio. Nobel je tada odlučio da nakon smrti bude zapamćen po doprinosu čovječanstvu, a ne samo po eksplozivima.
Oporuka koja je promijenila njegovo naslijeđe
Alfred Nobel je 94 posto svog bogatstva namijenio uspostavljanju Nobelove nagrade. U vrijeme pisanja oporuke raspolagao je s više od 31 milion švedskih kruna, dok je njegova ostavština prema kasnijem preračunu dostizala stotine miliona dolara. Oporuku je napisao rukom na običnom komadu papira.
Nagrada je trebala biti dodjeljivana ljudima koji doprinose dobrobiti čovječanstva, bez obzira na vjeru i nacionalnost. Posebno je želio podržati one koji se bore za mir i razoružanje. Prva Nobelova nagrada za mir dodijeljena je 1901. godine Henriju Dunantu, osnivaču Crvenog križa.
Ipak, nagrada je od početka bila praćena raspravama o tome da li se dosljedno poštuje Nobelova volja. Kritike su izazivali pojedini dobitnici, dok su neka velika imena, poput Nikole Tesle i Jamesa Joycea, ostala bez priznanja. Nobelov pokušaj da novac stečen eksplozivima pretvori u simbol mira zato je ostao trajno kontroverzan.
