Podatak da je haplogrupa I2a pronađena u 43,13 posto analiziranih muških uzoraka iz Bosne i Hercegovine privukao je veliku pažnju. Ipak, genetsko porijeklo Bosne ne može se objasniti jednom brojkom, jer Y-hromosom prati samo jednu očinsku liniju. Šira slika uključuje drevne populacije, migracije i višestoljetno miješanje stanovništva.
Šta pokazuje istraživanje muškaraca iz BiH
U istraživanju objavljenom 2021. godine u časopisu Frontiers in Genetics analizirani su genetski profili 480 muškaraca iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine. U konačnoj raspodjeli predviđenih haplogrupa prikazano je 456 uzoraka, među kojima je I2a činila 43,13 posto.
Iza te brojke slijedile su haplogrupa R1a sa 14,79 posto i E1b1b sa 14,58 posto. Haplogrupe su uglavnom predviđane na osnovu 23 Y-hromosomska STR markera i računarskog algoritma, pa rezultat treba tumačiti kao podatak populacijske genetike.
Nalaz ne znači da 43,13 posto ukupne DNK stanovništva potiče od jedne drevne zajednice. Y-hromosom prati liniju oca, njegovog oca i ranijih muških predaka, dok ukupno genetsko naslijeđe obuhvata mnogo veći broj ljudi.
Drevne linije i migracije oblikovale su Balkan
Haplogrupa I pripada starim očinskim linijama evropskog genetskog stabla, a njene grane razvijale su se mnogo prije savremenih naroda. Drevni DNK iz mezolitskih zajednica u području Đerdapske klisure pokazao je prisustvo haplogrupe I, uključujući nalaze s lokaliteta Vlasac.
To, međutim, nije automatski dokaz da je ista podgrana bez prekida opstala u svakoj oblasti današnje Bosne i Hercegovine. Za takav zaključak potrebni su drevni uzorci iz različitih perioda i s konkretnih arheoloških lokaliteta.
Studija objavljena u časopisu Cell 2023. godine analizirala je genome 136 drevnih osoba s Balkana iz prvog milenija nove ere. Rezultati su ukazali na intenzivne migracije tokom Rimskog Carstva i kasnije dolaske populacija genetski srodnih današnjim istočnoevropskim slavenskim zajednicama.
Genetsko porijeklo Bosne nije priča o jednom narodu
Autori studije procijenili su da je doprinos tih kasnijih migracija ukupnom genetskom porijeklu današnjih balkanskih populacija iznosio približno 30 do 60 posto, zavisno od populacije i korištenog modela. Istovremeno, starije balkansko i anatolijsko naslijeđe ostalo je prisutno.
Ovi procenti odnose se na modelirane doprinose ukupnom genetskom porijeklu, a ne na udio jedne očinske haplogrupe. Zbog toga se iz prisustva I2a ne može zaključiti da je određeni grad, kraj ili savremeni narod direktni nasljednik jedne prahistorijske zajednice.
Genetika može pomoći u proučavanju povezanosti populacija i migracija, ali ne može jednu naciju proglasiti jedinim nasljednikom drevnog stanovništva. Genetska prošlost ovog prostora starija je od današnjih granica i identiteta, a njenu složenost najbolje objašnjavaju različiti izvori i metode.
