Australija se više od vijeka suočava s posljedicama unošenja evropskih kunića u prirodu. Od svega 13 životinja puštenih 1859. godine nastala je populacija od približno 200 miliona divljih kunića. Invazivni kunići ugrožavaju usjeve, zemljište i autohtone vrste, pa njihova kontrola i dalje predstavlja veliki izazov.
Kako su invazivni kunići osvojili Australiju
Evropske kuniće vrste Oryctolagus cuniculus u Australiju je 1859. godine naručio Tomas Ostin, bogati doseljenik iz savezne države Viktorije. Trinaest životinja pustio je na svom imanju kako bi se koristile za lov, ali su se one ubrzo našle izvan prvobitnog prostora.
Za širenje gotovo cijelim kontinentom bilo im je potrebno približno pedeset godina. Kunićima su dovoljni zemljište pogodno za kopanje jazbina i niska trava, pa su se uspješno prilagođavali različitim staništima, uključujući ravnice i pustinjske predjele Australije.
Njihov rast dodatno je ubrzala sposobnost brzog razmnožavanja. Evropski kunići mogu imati više od četiri legla godišnje, s prosječno dva do pet mladunaca u svakom leglu, a razmnožavati se mogu već u mladosti i tokom cijele godine.
Šteta za usjeve, tlo i autohtone vrste
Povećanje brojnosti donijelo je ozbiljne posljedice poljoprivredi. Kunići su uništavali usjeve i prekomjernom ispašom narušavali biljni svijet, dok je uklanjanje vegetacije doprinosilo eroziji tla i njegovoj degradaciji.
Uticaj nije ostao ograničen na oranice. Evropski kunići doprinijeli su smanjenju brojnosti pojedinih autohtonih biljnih i životinjskih vrsta, čime su dodatno opteretili australijske ekosisteme i prirodna staništa.
Australijski Zakon o zaštiti životne sredine i očuvanju biološke raznovrsnosti iz 1999. godine različite posljedice prisustva divljih kunića, među njima i degradaciju zemljišta, svrstava među procese koji ugrožavaju životnu sredinu.
Ograde, virusi i otrovi u borbi protiv populacije
Vlasti i poljoprivrednici decenijama su pokušavali smanjiti broj kunića različitim metodama. Podizane su ograde, uništavane jazbine i korišteni otrovi, ali ogromna ograda izgrađena u Zapadnoj Australiji imala je ograničen učinak jer je praktično obuhvatila životinje koje su već bile na toj teritoriji.
Tokom pedesetih godina prošlog vijeka uveden je virus miksoma, koji izaziva smrtonosnu bolest kod kunića. Iako je usmrtio veliki broj životinja, populacija je vremenom razvila otpornost, pa je djelotvornost ove metode oslabila.
Virus hemoragijske bolesti kunića, poznat kao RHDV, zvanično je pušten 1996. godine i u sušnim dijelovima Australije smanjio je broj kunića do 90 posto. U hladnijim i vlažnijim krajevima učinak je bio slabiji, a životinje su kasnije počele razvijati otpornost i na ovaj virus.
