Kako je britanska pomoć stigla do ratne Tuzle

0
1
Bob Myers i britanski konvoji pomoći za Tuzlu tokom rata
Vrijeme čitanja: 3 min

Pomoć Tuzli tokom rata u Bosni i Hercegovini pokrenuta je iz Velike Britanije, bez velikih donatora, iskustva u humanitarnim akcijama ili vlastite logistike. Bob Myers, jedan od organizatora inicijative Workers Aid for Bosnia, prisjetio se kako su radnici, izbjeglice i sindikalisti pretvarali solidarnost u konvoje koji su prelazili blokirane puteve.

Pismo koje je pokrenulo pomoć Tuzli

Myers kaže da ga je na djelovanje najviše podstakao užas zbog etničkog čišćenja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Posebno mu je smetalo medijsko predstavljanje rata kao nastavka navodnih vjekovnih sukoba, jer je takav pristup ljudima izvana stvarao osjećaj nemoći i uvjerenje da se ništa ne može promijeniti.

Presudan podsticaj stigao je od čovjeka iz Srbije koji se protivio srpskom nacionalizmu i poznavao britanske sindikate. On je ukazao na Tuzlu, grad koji je ostao multietnički, te podsjetio da su tuzlanski rudari ranije pomagali britanskim rudarima tokom njihovog štrajka osamdesetih godina.

Na prvom sastanku u Londonu okupilo se oko 30 do 40 ljudi, uglavnom iz sindikalnog pokreta. Nisu imali novac, kamione ni iskustvo u humanitarnom radu, ali su odlučili pokušati poslati hranu u Tuzlu i podržati ljude koji su se suprotstavljali podjeli Bosne i Hercegovine.

Od uličnih donacija do prvih kamiona

Novac i hranu prikupljali su na ulicama, uključujući štandove postavljene ispred velikih supermarketa. Građanima su dijelili letke i objašnjavali cilj akcije, dok su se u organizaciju uključivale i bosanskohercegovačke izbjeglice koje su živjele u Velikoj Britaniji.

Prvi kamion kupljen je nakon nekoliko sedmica, a inicijativa se kasnije proširila na Francusku, Dansku, Švedsku i druge evropske zemlje. Myers naglašava da Workers Aid for Bosnia nije sebe vidio samo kao humanitarnu organizaciju, jer su dopremanje hrane i politička podrška multietničkoj Bosni bili povezani.

Do Tuzle se nije stizalo jednostavno. Grad je bio slobodan i pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine, ali se nalazio u teškoj saobraćajnoj i ekonomskoj blokadi, pa je prvim konvojima trebalo gotovo dva i po mjeseca da pronađu prohodnu rutu.

Blokade, planinski putevi i sjećanja

Kamioni su sedmicama bili zaustavljeni u Hrvatskoj, dok su organizatori pregovarali s Ujedinjenim nacijama i HVO-om. Nakon uspostavljanja primirja između Armije RBiH i HVO-a otvorena je ruta od Splita, niz obalu i potom kroz Bosnu i Hercegovinu prema Tuzli.

Tokom tri godine Myers je, prema vlastitom svjedočenju, naizmjenično vozio konvoje i organizovao naredne akcije. Ekipe su prolazile zemljanim putevima preko planina, a 1995. godine izabrale su put pod snajperskom vatrom umjesto ponovnog prelaska teške planinske rute; prema njegovim riječima, prošli su bez problema.

Posebno mu je ostao prizor sela u kojem su kuće bile minirane iznutra, dok su polja i usjevi i dalje izgledali netaknuto. Myers kaže da je tada neposredno vidio posljedice etničkog čišćenja, a prijateljstva stečena tokom rata i danas ga povezuju s Bosnom i Hercegovinom.