Vijesti o kompanijama koje kupuju polovne i rijetke knjige radi razvoja jezičkih modela često se svode na priču o njihovom uništavanju. Ipak, tema vještačka inteligencija i knjige mnogo je složenija: uključuje autorska prava, skeniranje, digitalno očuvanje i pitanje ko će u budućnosti posredovati između ljudi i kulturnog naslijeđa.
Zašto kompanije kupuju stare knjige
Kompanije nabavljaju polovne i rijetke knjige kako bi razvile nijansiranije jezičke modele. Tekstovi na internetu često su kratki i jednostavni, dok knjige nude duže, razrađenije i narativnije jezičke cjeline. Posebno se pažnja usmjerava na izdanja štampana prije 2022. godine, prije moguće šire kontaminacije sadržaja vještačkom inteligencijom.
Uz razvoj jezičkih sposobnosti dolazi i pitanje autorskih prava. Korištenje tekstova s interneta za punjenje baza podataka može dovesti do pravnih sporova zbog vlasništva nad djelima, dok posjedovanje fizičkog primjerka knjige, prema objašnjenju iz materijala, vlasniku daje šira prava raspolaganja tim primjerkom.
Brzo skeniranje najčešće zahtijeva da knjiga bude raskoričena, odnosno da se njene stranice odvoje i mogu prolaziti kroz mašine. Zbog toga fizički primjerak može biti oštećen ili rastavljen, ali to ne znači nužno da je cilj uništenje knjige. Ona prelazi iz fizičkog u digitalni oblik.
Digitalizacija nije isto što i spaljivanje knjiga
Uništavanje fizičkog primjerka lako se može protumačiti kao simboličan napad na humanost, ali takav zaključak pojednostavljuje problem. Digitalizacija može biti i način očuvanja kulturnog naslijeđa, naročito u budućnosti u kojoj fizički materijali više nisu dostupni ili ih nije moguće sačuvati u cijelosti.
O tim dilemama govori i strip „Postavke sustava“ Uga Bienvenua, objavljen 2019. godine, čiji je prevod zagrebačka Fibra objavila 2021. godine. U zamišljenoj budućnosti cijelo kulturno naslijeđe je digitalizovano, ali se potom postavlja pitanje šta učiniti kada ni digitalne memorije više nisu dovoljne.
U Bienvenuuovoj priči ljudi demokratski odlučuju šta treba izbrisati kako bi se oslobodio prostor za nova sjećanja. Savremena umjetnost prolazi bolje od kanonskih djela, dok se vrijednosti koje danas smatramo vrhunskim nalaze pred odbacivanjem. Time se otvara pitanje ko je kompetentan da odlučuje šta vrijedi sačuvati.
Ko će oblikovati digitalno kulturno naslijeđe
Poređenje s romanom „Fahrenheit 451“ Raya Bradburyja pokazuje različite opasnosti. Kod Bradburyja knjige spaljuje totalitarni poredak, dok Bienvenu prikazuje društvo u kojem se o brisanju odlučuje demokratskim glasanjem. Upravo zato njegova priča snažnije propituje odgovornost kolektiva i granice demokratskog odlučivanja.
Ni današnje selekcije nisu potpuno nove. Do nas nije stiglo sve što je nekada postojalo, jer su pojedinci i društva kroz historiju odlučivali šta će biti sačuvano, dok su ratovi i požari uništavali naslijeđe. Razlika je u tome što se sada istovremeno stvaraju velike baze podataka i novi posrednici znanja.
Zato se pitanje vještačka inteligencija i knjige ne završava na tvrdnji da se knjige uništavaju. Važnije je ko će imati pristup skeniranim djelima, kako će ih sistemi sažimati i prema kojim ciljevima oblikovati naše razumijevanje prošlosti. U središtu ostaju obrazovanje, kompetencije građana i javna kontrola procesa digitalizacije.
Izvor: BUKA