Vojni rok u JNA u ovom ličnom svjedočenju nije prikazan kao škola reda i muškosti, nego kao godina obilježena strahom, čekanjem i besmislenim naredbama. Autor je služio kao vezist u protuzračnoj odbrani, gdje je brzo savladao osnovni zadatak, ali je svakodnevno gledao slabosti sistema. Ipak, pamti i susrete, anegdote i prijateljstva iz različitih krajeva tadašnje Jugoslavije.
Obuka uz zastarjelu tehniku i stvaran strah
Autor navodi da je u JNA došao kako bi naučio ubijati, što mu je njegov poručnik Čarapić opisao kao osnovnu svrhu svake vojske. Kao vezist u protuzračnoj odbrani javljao je topovskim baterijama o kretanju neprijateljskih aviona, a taj je zadatak, prema vlastitom svjedočenju, savladao za dva dana.
Kada je postao desetar, svoje je vojnike istoj vještini učio svega nekoliko sati. Međutim, oprema kojom su radili bila je, kako opisuje, najmanje dvije decenije iza tadašnjih tehnoloških trendova. To se odnosilo na radio-aparate, kamione i sisteme šifriranja.
Posebno pamti strah od mogućeg rata tokom 1986. godine, nakon američkog bombardovanja Libije i napetosti prema Jugoslaviji. Smatrao je da bi protivnička avijacija mogla uništiti njihovu jedinicu prije nego što bi stigao javiti da se približava neprijateljski avion. Pješadijska obuka mu je djelovala nedovoljno ozbiljno.
Dani ispunjeni čekanjem, naređenjima i pušenjem
Veliki dio vremena, prema ovom svjedočenju, nije odlazio na zahtjevnu obuku, nego na čekanje ispred hangara i formalno zadavanje poslova. Vojnici su satima stajali uz kamione, pušili i čekali starješinu da odredi šta treba čistiti ili premještati. Poslije bi glumili da su korisni.
Starješine autor opisuje kao pretežno nervozne i sklone burnim reakcijama. Navodi da je među njima bilo mnogo alkoholičara, kao i onih koji su se čas šalili s vojnicima, a zatim prijetili pištoljem. Pamti i besmislene naredbe koje su dodatno unosile nesigurnost u obuku.
Normalnih starješina, kako tvrdi, bilo je malo. Jedan kapetan mu je objasnio da je u vojsku otišao zbog siromaštva i nemogućnosti školovanja, dok je autor kasnije odbio ponudu da postane profesionalni vezist. Nije želio da mu čitavim životom komanduju ljudi samo zato što imaju viši čin.
Loša hrana i odbacivanje mita o prevaspitanju
Služenje u velikoj kasarni na Borongaju ostalo mu je u sjećanju i zbog hrane. Doručak su činili margarin s marmeladom ili neodređena mesna jela, dok su za ručak dobijali mahune, grašak i druga variva koja je smatrao gotovo nejestivim. Ako je imao novca, hranu je dopunjavao u kantini.
Vojnički grah ocjenjuje kao podnošljiviji od ostalih obroka, ali ipak mnogo lošiji od onoga koji je kuhao njegov otac. Za večeru su, prema njegovom opisu, dobijali jaje i komad hljeba. Na primjedbu o štednji u vojsci odgovorio je da ga mogu poslati kući, zbog čega je javno ukoren.
Autor odbacuje tvrdnju da je vojni rok od njega napravio muškarca. Jeste shvatio da neko mora čistiti toalet i održavati prostor, ali kaže da ga je osnovnim životnim navikama ranije naučila majka. Iz vojske je ponio i poznanstva iz različitih krajeva Jugoslavije, ali i snažan otpor prema ideološkoj disciplini i sistemu u kojem je čin bio važniji od sposobnosti.
Izvor: BUKA