Smrt Ratka Mladića, pravosnažno osuđenog za genocid i druge ratne zločine, pokrenula je javna okupljanja i političke poruke kojima se njegov lik predstavlja u drugačijem svjetlu. Autor Dragan Bursać upozorava da kult Ratka Mladića sada može dobiti novu snagu, posebno među generacijama koje nisu živjele tokom rata.
Od presude do institucionalizovanog kulta
Bursać podsjeća da je Ratko Mladić u Haagu osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, progona, istrebljenja, ubistava, deportacija i terorisanja građana Sarajeva. U njegovoj interpretaciji, smrt uklanja neposredno prisustvo osuđenika, ali ostavlja prostor za stvaranje politički korisnog mita.
U Istočnom Sarajevu okupilo se nekoliko stotina ljudi na Trgu Republike Srbije, a poziv je uputila Opština Istočno Novo Sarajevo. Bursać to vidi kao izlazak iz okvira privatnog žalovanja i ulazak u institucionalizaciju javnog odavanja počasti čovjeku kojeg je međunarodni sud pravosnažno osudio.
Autor navodi da su slične slike stizale i iz drugih gradova Republike Srpske, dok je zbog skupa u Zvorniku podnesena prijava Tužilaštvu BiH zbog sumnje na veličanje Ratka Mladića. Istovremeno, ukazuje na nesklad između zakonske zabrane i izostanka vidljive primjene tih odredbi.
Političke poruke i nasljeđe ratne propagande
U tekstu se navodi da je Aleksandar Vulin zatražio državnu i vojnu sahranu, kao i proglašenje dana žalosti. Aleksandar Vučić kritikovao je odnos Haaga prema Mladiću i poručio da će Srbija pomoći oko sahrane ako porodica odluči da bude pokopan u toj zemlji.
Bursać piše da se kroz murale, pjesme, političke izjave i javna okupljanja osuđeni ratni zločinac pretvara u simbol nacionalne pripadnosti. Prema njegovoj ocjeni, presude se tako proglašavaju političkom zavjerom, žrtve se svode na statistiku, a genocid se predstavlja kao sporna tema.
Autor posebno izdvaja izjave političara iz Republike Srpske. Ministar Radan Ostojić nazvao je Mladića herojem i junakom, Staša Košarac patriotom i autoritetom, dok je Milorad Dodik njegovu ulogu povezao s kolektivnim pamćenjem, što Bursać tumači kao pojavu prisutnu i u vlasti i u opoziciji.
Mladi koji nasljeđuju iskrivljenu sliku prošlosti
Posebnu pažnju Bursać posvećuje mladima koji pale svijeće, nose Mladićeve slike i pjevaju mu, iako su mnogi rođeni godinama nakon genocida u Srebrenici. On zaključuje da takav odnos nije rezultat njihovog ličnog ratnog iskustva, već dugotrajnog djelovanja porodice, škole, politike, medija i drugih društvenih struktura.
Za autora, veličanje Mladića više se ne može objašnjavati samo ponašanjem pojedinaca. Broj okupljanja, murala, transparenata, pjesama i političkih poruka, prema njegovom stavu, ukazuje na širi društveni fenomen i na način na koji se ratna prošlost prenosi novim generacijama.
Bursać zaključuje da pomirenje nije moguće bez minimalnog zajedničkog prihvatanja činjenica, uključujući sudski utvrđeni genocid i odgovornost pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca. Njegova ključna poruka jeste da smrt Ratka Mladića ne zatvara ovu temu, nego može dodatno učvrstiti kult koji je oko njega izgrađen.
Izvor: Radio Sarajevo