Dragan Bursać smatra da je smrt Ratka Mladića razotkrila neuspjeh višedecenijskih pokušaja pomirenja kroz relativizaciju ratnih zločina. Dok su mu pojedinci palili svijeće i iskazivali zahvalnost, postalo je jasno da kult zločinca nije oslabljen. Autor zato poručuje da istinskom pomirenju moraju prethoditi činjenice, odgovornost i priznanje žrtava.
Veličanje osuđenog zločinca ruši priču o napretku
Bursać podsjeća da je Ratko Mladić pravosnažno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, progona, ubistava, deportacija, terorisanja Sarajeva i drugih zločina. Ipak, dio srpskog javnog prostora ispratio ga je kao generala, heroja i zaštitnika naroda, čime su presude ponovo potisnute pred mitom.
Prema autoru, takva reakcija pokazuje koliko je promašena pretpostavka da će konferencije, seminari, paneli i projekti suočavanja s prošlošću sami po sebi promijeniti odnos prema zločinu. Masovne grobnice, presude i posljedice rata ostaju činjenice, bez obzira na pokušaje da se sukob predstavi kao zajednička nesreća bez jasne odgovornosti.
Bursać posebno odbacuje frazu da su „jedni drugima palili kuće“, jer ona briše razliku između organizovanih vojnih operacija i stradanja civila. Pitanja o opsadi Sarajeva, logorima u Prijedoru, padu Srebrenice i protjerivanju stanovništva, navodi autor, imaju odgovore zapisane u pravosnažnim presudama.
Relativizacija ne vodi prema stvarnom pomirenju
Ideja da svako treba počistiti ispred vlastitih vrata može biti prihvatljiva samo ako se svaki zločin jasno utvrdi i kazni, smatra Bursać. Problem nastaje kada se izgubi historijski kontekst, pa konkretni politički projekti, komandne strukture, opsade, logori i etničko čišćenje nestanu iza sentimentalne poruke da su narodi jednostavno bili zavedeni.
Autor upozorava da pomirenje koje od žrtve traži ublažavanje vlastitog iskustva postaje institucionalizovana relativizacija. Isticanje zločina nad Srbima tada se, prema njegovom tumačenju, često koristi kao sredstvo za poništavanje genocida u Srebrenici, umjesto kao iskreno priznanje patnje svake nevine osobe.
Kult Ratka Mladića, piše Bursać, nije izgrađen uprkos Srebrenici, nego upravo kroz ono što taj zločin simbolizira. Od ratnog komandanta naknadno je napravljen vojni genije kako bi se nasilju, teritorijalnom osvajanju i protjerivanju drugih obukla uniforma herojstva, dok su žrtve potisnute iz javnog sjećanja.
Odgovornost institucija važnija je od novih okruglih stolova
Bursać odgovornost za trajanje takvog kulta vidi i u političkim elitama, medijima, dijelu intelektualne scene i institucijama koje nisu ponudile jasan odnos prema presuđenom zločincu. U Republici Srpskoj, ocjenjuje autor, politička scena uglavnom ostaje između otvorenog veličanja i šutnje, pa se osuda genocida predstavlja kao politički ekstremizam.
Autor kritikuje i nevladin sektor koji je decenijama organizovao projekte, seminare i konferencije, uz velike budžete i zajedničke poruke bez dovoljnog suočavanja s činjenicama. Prizori ljudi koji pale svijeće Mladiću za njega predstavljaju svojevrsnu evaluaciju tog pristupa, jer pokazuju da društveni rezultat nije donio očekivani pomak.
Kao drugačiji put, Bursać navodi evropske integracije, kažnjavanje veličanja ratnih zločinaca i negiranja genocida, obrazovanje zasnovano na sudski utvrđenim činjenicama te uklanjanje imena zločinaca iz javnog prostora. Istinsko pomirenje, zaključuje, može doći tek nakon istine, odgovornosti i priznanja žrtve, a ne prije njih.
Izvor: Radio Sarajevo