Faruk Šehić u autorskom tekstu piše o Ratku Mladiću kao simbolu ratnih zločina, genocida i stradanja tokom rata u Bosni i Hercegovini. Navodi da je njegovo djelovanje obilježilo živote i smrti čitavih generacija. Iako je demon mrtav, autor upozorava da ideje koje su ga stvorile još nisu nestale.
Ratko Mladić kao lice ratnog zla
Šehić navodi da o Ratku Mladiću nije morao čitati kako bi znao šta predstavlja, jer je posljedice njegovog djelovanja, kako piše, osjetio na vlastitom životu. Njegovo lice i držanje autor opisuje kao utjelovljenje prijetnje koja je tokom rata značila da zarobljenicima neće biti pružena milost.
U tekstu se Mladiću pripisuje odgovornost za sistematsko provođenje genocida od početka do kraja rata. Šehić naglašava da zločin nije bio djelo samo jednog čovjeka, nego i brojnih izvršilaca, poslušnika i dijelova sistema koji su omogućili njegovo sprovođenje.
Autor podsjeća na širok raspon zločina počinjenih tokom agresije: masovna ubistva, silovanja, mučenja, logore i protjerivanja. Prema njegovom tumačenju, cilj je bio nasilno mijenjanje etničke slike Bosne i Hercegovine i uklanjanje čitavih zajednica sa prostora na kojem su živjele.
Odgovornost sistema i civilnih sljedbenika
Šehić piše da je Radovan Karadžić u javnosti dugo doživljavan kao glavna figura i uzrok nesreće, dok je Mladić kasnije zauzeo svoje mjesto među najodgovornijim akterima zločina. Istovremeno odbacuje predstavu da je on bio tek oficir i operativna poluga sistema, bez vlastite odgovornosti.
Poseban dio teksta posvećen je tvrdnji da ideologija nije nestala smrću njenog najpoznatijeg vojnog predstavnika. Autor navodi da među ljudima i dalje postoje oni kojima je Mladić mentalna ikona, dok za rat i zločine krivicu prebacuju na druge.
Kao primjer društvenog odnosa prema naslijeđu rata, Šehić opisuje slučaj ugostiteljskog objekta u Sarajevu. Prema njegovim navodima, šefica smjene zabranila je konobarima nošenje Cvijeta Srebrenice, a vlasnik je, uprkos pritužbama zaposlenih, nije sankcionisao.
Živi smo na svojoj zemlji
Autor smatra da se posljedice zločina ne završavaju smrću ratnog komandanta. One se, kako piše, vide u tolerisanju ljudi i stavova koji negiraju ili opravdavaju genocid, kao i u svakodnevnim odnosima u kojima se takvo naslijeđe prešućuje zbog novca ili prividnog mira.
Šehić podsjeća da su ljudi tokom rata odvođeni u logore, obilježavani bijelim trakama, protjerivani i lišavani domova. Njihovu jedinu krivicu opisuje kao činjenicu da su bili živi, dok Mladiću pripisuje ulogu onoga koji je mnoge pokušao prebaciti u smrt i nestanak.
Zaključak teksta donosi poruku da je preživljavanje najveća pobjeda onih koji su bili izloženi zločinima. Šehić piše da je demon mrtav, ali da živi ljudi ostaju na svojoj zemlji i da ih odatle, prema njegovim riječima, neće pomjeriti ni brojni nasljednici iste ideologije.
Izvor: Radio Sarajevo