Jedan crni sako za Semezdina Mehmedinovića nije samo odjevni predmet, već podsjetnik na očevu rudarsku uniformu i strah od sirene. U susretu s fotografom Dženatom Drekovićem razgovor o fotografiji prerasta u priču o rudarskoj smrti, porodičnom naslijeđu, izgubljenim ljudima i neočekivanom događaju sa stršljenom.
Sako kao podsjetnik na rudarsko djetinjstvo
Mehmedinović je na fotografisanje došao u crnom sakou ukrašenom epoletama i oznakom čina. Iako ga je fotograf Dženat Dreković opisao kao odjevni predmet punk izgleda, pisac u njemu prepoznaje uspomenu na svečanu rudarsku uniformu svog oca i vlastito odrastanje obilježeno neizvjesnošću.
Razgovor o fotografiji otvorio je pitanje zbog čega ljudi žele vidjeti vlastito lice zaustavljeno u jednom trenutku. Autor u fotografiji prepoznaje potvrdu da smo postojali, ali i mogućnost da nas svaki fotograf vidi drugačije, kroz vlastiti izbor prostora, svjetla i sjene.
Dreković je tokom seanse napravio crno-bijelu fotografiju na kojoj Mehmedinović podignute glave gleda prema suncu. Fotograf je njegovo tijelo koristio kao sjenku, a autor se prisjetio značenja engleske riječi shadow, koju je u Americi upoznao kao sinonim za fotografiju.
Priča iz Zenice i tragedija u jami
Nakon fotografisanja, Dreković je ispričao iskustvo iz Zenice, gdje je s ekipom Centra za istraživačko novinarstvo radio priču o nelegalnom kopu u jamama na deponiji uglja Rača. Tamo je upoznao porodicu čiji su članovi kroz više generacija stradali kopajući u jami.
Aziz je govorio o amidži Huseinu i starijem bratu koji je dobio isto ime, a potom također poginuo u jami. Kada je Aziz svom sinu dao ime Husein, njegov otac ga je upozorio da time ne izaziva sudbinu, ali je sin s trideset godina izgubio život.
Dreković je opisao i posljedice tragedije: Azrin muž poginuo je zajedno s Azizovim sinom, dok je ona s četvero djece došla živjeti kod svog oca. Tokom snimanja fotografa je u glavu ugrizao stršljen, ali ga je snažnije pogodio zagrljaj čovjeka koji se teško nosio s gubitkom.
Rudarska smrt ostaje dio porodičnog sjećanja
Mehmedinović piše da je rudarska smrt obilježila njegovo djetinjstvo. U jami je najprije poginuo očev stariji brat Suljo, a zvuk rudarske sirene u porodici je izazivao čekanje i strah od vijesti o tome ko će se vratiti kući.
Sjeća se kako je ispraćao oca na posao, dok je ovaj išao prema pruzi i rudarskom autobusu. Otac mu je poklonio svečanu uniformu, koju je nosio kroz različite životne i umjetničke situacije, od performansa u Domu mladih do čitanja poezije na Manhattanu.
Uniforma se danas nalazi u skladištu u Las Vegasu, među stvarima koje je autor skupljao tokom četvrt stoljeća u Americi. Njegova priča tako povezuje fotografiju, porodičnu bol i predmete koji mogu sačuvati uspomene na ljude, strahove i živote iza rudarskih tragedija.
