Zločin u Grabovici, počinjen 8. i 9. septembra 1993. godine, ostao je jedno od najtežih stradanja civila tokom rata u Bosni i Hercegovini. U selu kod Jablanice ubijene su 33 osobe, među njima četverogodišnja Mladenka Zadro, dok posmrtni ostaci 16 žrtava još nisu pronađeni.
Ubijeni civili među kojima je bilo i dijete
Tokom 8. i 9. septembra 1993. u Grabovici su ubijeni stanovnici sela, među kojima su bili stariji ljudi, žene i djeca. Najmlađa žrtva bila je četverogodišnja Mladenka Zadro, koja je, prema navodima iz materijala, ubijena zajedno s majkom Ljubicom.
Među stradalima su bili članovi porodice Zadro, uključujući Mladenkinog oca Mladena, djeda Ivana i baku Matiju. Ubijen je i Marko Marić, osamdesetsedmogodišnji stanovnik Grabovice, koji se u materijalu navodi kao najstarija žrtva.
Tijela ubijenih bačena su u Neretvu, a posmrtni ostaci 16 osoba ni nakon više od tri decenije nisu pronađeni. Dječaci Goran i Zoran Zadro, koji su preživjeli masakr, kasnije su svjedočili o onome što su doživjeli i vidjeli u selu.
Svjedočenje preživjelih i pitanje odgovornosti
Preživjela braća Goran i Zoran opisala su da su naoružani ljudi ušli u njihovu kuću, pitali ih o nacionalnosti i potom odveli članove porodice prema štali. Dječaci su pobjegli u šumu, a kasnije su, prema njihovom svjedočenju, pronašli majku i sestru mrtve ispred kuće.
Materijal navodi da su u Grabovici tokom operacije „Neretva 93“ boravili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine. Zločin su, prema dostupnim navodima iz materijala, počinili pripadnici te vojske, zbog čega je posebno istaknuta obaveza da se zločin jasno osudi bez opravdavanja i relativizacije.
Pred domaćim sudovima za zločine u Grabovici osuđeno je pet bivših pripadnika Armije BiH. Enes Šakraka osuđen je na deset godina, Mustafa Hota na devet, dok su Nihad Vlahovljak, Haris Rajkić i Sead Karagić dobili po 13 godina zatvora.
Sjećanje bez „ali“ i potraga za nestalima
U materijalu se naglašava da za ubistvo civila ne može postojati opravdanje vezano za vojne operacije ili širi kontekst rata. Posebno se ističe da nijedno „ali“ ne može objasniti ubistvo djeteta, žene, staraca i drugih nedužnih stanovnika.
Pitanje koje i dalje ostaje otvoreno jeste gdje se nalaze posmrtni ostaci preostalih žrtava. Poziv da se eventualna saznanja podijele predstavljen je kao minimum odgovornosti prema porodicama, ali i prema istini o zločinu u Grabovici.
Sjećanje na Grabovicu podrazumijeva imenovanje žrtava, osudu počinilaca i odbacivanje dvostrukih standarda prema zločinima. Samo iskreno suočavanje sa zločinima počinjenim u ime vlastite zajednice, navodi se u materijalu, može doprinijeti miru i zajedničkoj budućnosti.
