Aleksandar Trifunović poručuje da izborno razočaranje ne smije prerasti u povlačenje i tišinu. U tekstu podsjeća da građani glasanjem nisu nikome dali vlasništvo nad zemljom, javnim prostorom i prirodnim dobrima. Odbrana zemlje, smatra on, nastavlja se kroz svakodnevne borbe i podršku ljudima koji odbijaju šutjeti pred nepravdom.
Razočaranje nakon izbora ne smije potrajati
Trifunović opisuje susret s policajcem na granici koji mu je rekao da su službenici čitali njegov raniji tekst i šalili se zbog poruke o glasanju za ljude viđene na bilbordima. Autor navodi da mu je prijalo što su njegove riječi stigle do ljudi i postale dio njihovog razgovora.
Istovremeno, Trifunović priznaje da mnogima nije do smijeha. Navodi da su razočarani jer su isti pobijedili, dok su mnogi kandidati za koje su glasali izgubili, ali ističe da nema vremena za dugotrajno zadržavanje u tom osjećaju.
Prema njegovom tumačenju, dok građani pokušavaju doći sebi, već počinje raspoređivanje funkcija i dogovaranje poslova. On upozorava da se pritom računa na još četiri godine njihove tišine, umora i povlačenja nakon novog izbornog razočaranja.
Odbrana zemlje ne zavisi od partija
Trifunović naglašava da nijedna partija, bilo da je na vlasti ili u opoziciji, neće riješiti probleme građana umjesto njih. Zato, kako navodi, postoje pitanja koja ne smiju zavisiti od raspoloženja poslije izbora niti od toga ko je proglašen pobjednikom.
Među tim pitanjima izdvaja vodu koju ljudi piju, šume i rijeke, javni prostor, javni servis i dostojanstvo. Posebno ističe pravo građana da odlučuju o zemlji u kojoj žive, uz poruku da glasački listić nikome nije potpis vlasništva nad svim tim dobrima.
Autor podsjeća na misao Václava Havela da nada znači sigurnost kako nešto ima smisla, bez obzira na ishod. U tom okviru, odbrana zemlje dobija značenje kroz konkretne postupke, a ne samo kroz očekivanje velikih političkih promjena.
Male pobjede imaju smisla
Trifunović navodi da smisla ima sačuvati jednu rijeku, odbraniti nepravedno otpuštenog čovjeka ili stati uz osobu koju maltretiraju zato što odbija šutjeti. Takve borbe vidi kao vrijednosti koje ne određuje izborni pobjednik, nego ljudi koji u njima učestvuju.
Zato poziva građane da pronađu ljude s kojima vrijedi nastaviti, da im se jave i da jedni druge ohrabre. Njegova poruka nije usmjerena samo na velike organizacije, već i na neposrednu solidarnost među pojedincima suočenim s nepravdom.
U završnici Trifunović poručuje da nepravda nije razlog za odustajanje, već razlog zbog kojeg se čovjek pobunio. Zaključuje da zemlja još nije izgubljena, ali upozorava da niko ne može garantovati da neće biti izgubljena ako građani odustanu.
