Smrt Gorana Bareta ostavila je prazninu na regionalnoj muzičkoj sceni i među publikom koja je u njegovim pjesmama prepoznavala vlastite boli. Književnik Miljenko Jergović oprostio se od frontmena grupe Majke emotivnom objavom na Facebooku. U njoj je spojio lično sjećanje, razmišljanje o talentu i osvrt na umjetničko nasljeđe preminulog muzičara.
Jergović o talentu koji je nosio i bol
Miljenko Jergović napisao je da je Goran Bare bio izuzetno talentiran čovjek čiji je dar istovremeno stvarao veliku umjetnost i razotkrivao njegove unutrašnje borbe. Prema književnikovim riječima, talenat ne donosi nužno sreću, nego može otvoriti i prostor za lične jade i nevolje.
U oproštajnoj objavi Jergović je istakao da je Bare bio veliki autor i interpretator vlastitih pjesama. Njegov neusporedivi dar, kako je naveo, posebno se prepoznavao na rubovima njegovog opusa, gdje je muzičar kroz različite izraze pokazivao širinu i posebnost umjetničkog senzibiliteta.
Književnik je podsjetio i da smrt umjetnika ne prekida njegovo prisustvo u životima ljudi koji su ga slušali. Glas Gorana Bareta, napisao je, nastavit će živjeti na gramofonskim pločama, radiju, računarima, ali i u sjećanju publike koja je odrastala uz njegove pjesme.
Hali Gali Halid kao mračni umjetnički komentar
Posebno mjesto u Jergovićevom osvrtu zauzeo je projekat Hali Gali Halid, Bareov underground-folk alter ego. Književnik ga je opisao kao jedan od najupečatljivijih komentara tadašnje muzičke kulture, ističući njegovu mračnu atmosferu, ironiju i provokativan odnos prema fenomenu turbo-folka.
Prema Jergovićevom tumačenju, projekat nije bio samo muzički eksperiment. Naveo je da je Bare 1988. godine kroz Hali Gali Halid proročki i mračno najavio rat, a snimci su se pojavili na bootleg audiokazetama koje je sam umnožavao na području Vinkovaca.
Taj trag u karijeri Gorana Bareta pokazao je njegovu sposobnost da kroz nekonvencionalan izraz govori o društvu pred velikim istorijskim lomovima. Jergović je ovaj projekat povezao i s onim što je Rambo Amadeus radio i govorio, ocijenivši ga autentičnim komentarom tadašnje kulture.
Lično sjećanje na čovjeka izvan pozornice
Uz književnu analizu, Jergovićev oproštaj nosi i snažnu ličnu tugu. Napisao je da mu je žao i da se osjeća usamljenijim bez Bareta, prisjećajući se susreta u jednom sopotskom kafiću, gdje ga je vidio za stolom s Amirom Medunjanin.
Taj prizor ostao je Jergoviću posebno upečatljiv jer mu se učinilo da Medunjanin pazi na Bareta kao na biće koje nestaje i blijedi poput slike na filmu. U istoj poruci književnik je spomenuo i svoj tekst „Goran Bare, majčinstvo“ iz 2011. godine.
Odlaskom Gorana Bareta regionalna scena izgubila je jednog od svojih najupečatljivijih rock autora i interpretatora. Njegove pjesme, međutim, ostaju dio ličnih sjećanja generacija koje su u njima prepoznavale vlastite rane, prkos i potragu za smislom.
