Na današnji dan 1995. godine Vojska RS je počinila masakr na tuzlanskoj Kapiji, poznat i kao ‘Zločin nad tuzlanskom mladošću’.
Među ubijenim je bio i trogodišnji dječak Sandro Kalesić, kojeg je geler pogodio direktno u srce dok je bio u očevom naručju.
Njegova tetka je danas ostavila pismo na njegovom grobu.
Pismo prenosimo u cijelosti…
Spušta se veče…
Ponovo se skupljaju oblaci i najavljuju novu kišu… Maj je… prohladan i kišovit… baš kao i prije…
Sjedam da ti, po ko zna koji put, napišem da te volim najviše na svijetu. Jesam li već dosadna? Nervira li te to…?
Znaš, ne želim biti neka gunđava, dosadna tetka koja stalno nešto ponavlja… Želim da budeš ponosan što sam tvoja, da kada se negdje pojavimo zajedno, s ponosom kažeš: “Ovo je moja Keka.”
Ali… mi se ne možemo pojaviti skupa…
Moja ruka ne drži tvoju već toliko dugo, moje oči ne vide tvoje, one u kojima se ogleda cijelo nebo i koje, kad mi se nasmiju, čine da me grli cijeli svijet.
Gdje si ti sada, gljivo moja plava…?
Držiš li ikoga za ruku, topiš li ledena srca svojim nevinim, plavim pogledom…?
Sanjaš li i ti da zajedno koračamo ovim našim gradom i da s ponosom poznanicima govoriš: “Ovo je moja Keka”?
Sunce moje jedino…
Toliko toga sam sanjala da ću proživjeti s tobom… Da ćemo skupa odrastati, zaljubljivati se, sanjati, smijati se… pomalo nervirati baku i dedu, nasmijavati tvoju mamu i praviti se ozbiljni kada zatreba…
30 godina…
Kao da je bilo jučer, a kao da je prošlo hiljadu godina…
30 godina ne držim tvoju ruku, ne vidim sunčev sjaj u tvojim očima, ne čujem ono radosno: “Keeeekaaa…”
Gdje si, milo moje…?
Brine li se neko o tebi tamo gdje jesi? Je li ti dobro, jesi li nasmijan, sretan…?
Često mislim na tebe, prebirem uspomene iz te dvije godine i pet mjeseci tvog života, naših života… Vodim zamišljene razgovore s tobom i po ko zna koji put se pitam: “Zašto?”
Zašto i ova nedjelja bez tebe…? Ovaj maj, ova godina, ovih 30 godina – uporno i stalno – bez tebe?!
Ne podnosim ovu nemoć, ovo vrijeme bez objašnjenja i odgovora…
30 godina sanjam da te grlim jako, jako… da odrastaš pred mojim očima, da vodimo neke samo naše razgovore…
I da uvijek, ali baš uvijek, pobjegneš u moj zagrljaj kada ti je teško – jer kod Keke je najlakše…
30 godina…
30 godina previše tuge, previše bola i praznine…
Kiša već odavno dobuje po staklima… Maj je… prohladan i kišovit… trideseti u nizu…
Sjedim i po ko zna koji put ti pišem da te volim najviše na svijetu…
Samo tvoja KEKA…
“…dok dišem tu, pod ovim nebom
Ti zlato si i srebro
U srcu si, na sigurnom…”
Tuzla, 25. 5. 2025. godine…
