Semezdin Mehmedinović u novoj kolumni priziva najranije uspomene na djetinjstvo, kuću bez struje i jutra provedena uz prozor. Kroz slike svjetla, mraka i ratnih godina, pisac razmišlja o tome kako se prošlost vraća u sadašnjost. Pojam „nepromijenjena prošlost“ za njega postaje pitanje identiteta, pamćenja i pripadanja vlastitom životu.
Jutra uz prozor i prvi prizori djetinjstva
Mehmedinović piše da mu sestrica Sabina u posljednje vrijeme često govori o prvim sjećanjima. Prisjetila se jutara kada ju je budio dok je još bio mrak, pa su zajedno odlazili na verandu i kroz prozor čekali da se na vrhovima Konjuha pojavi snijeg.
On, međutim, precizira da nisu izlazili samo zbog snijega. Njih dvoje su posmatrali spori prijelaz između noći i dana, a planinski vrhovi bi se ukazali tek nakon prvih bjeldina, vjetra i cvjetova trešnje koji su padali na tlo.
U najranijim uspomenama posebno mjesto zauzima kuća koju je podigao njihov otac. Struja još nije bila uvedena, pa su noću koristili petrolejsku lampu, rano odlazili na spavanje i živjeli u ritmu koji su određivali mrak, svitanje i iščekivanje novog dana.
Svjetlo kao radost, ali i uznemirenje
Kroz prozor verande postepeno su se pojavljivali jezero, nasip, pruga, nebo i trag aviona. Mehmedinović opisuje kako se iz crne noći stvarao prepoznatljiv pejzaž, dok je dolazak električne energije u dječačkoj sobi donio novo, blijedo osvjetljenje zidova.
Struja je često nestajala, zbog čega je njeno vraćanje izazivalo posebno radovanje. U ratnom Sarajevu, piše autor, pojavljivala se neočekivano nakon dugih perioda tame, a tada bi se uključivali uređaji i pokušavalo nadoknaditi ono što je svakodnevica ranije podrazumijevala.
Jedan nestanak struje tokom ratnog okupljanja promijenio je atmosferu među ljudima za stolom. U mraku su počeli razgovarati kao jedinstvena grupa, ali je povratak svjetla donio naglu tišinu nakon prizora koji su svi prisutni vidjeli.
Sjećanje kao veza između prošlosti i sadašnjosti
U jednoj ratnoj epizodi proradio je i telefon, a javio se Ammiel Alcalay iz New Yorka. Mehmedinović taj glas doživljava kao znak da veza sa svijetom ipak postoji, iako je Sarajevo u tom trenutku osjećao kao zaboravljeno i odsječeno mjesto.
Kasnije, tokom vožnje između Sarajeva i Tuzle, razgovor s Alcalayem vratio ga je poznatom putu. Autor navodi da cesta nije promijenjena otkad je rođen, a sagovornik je tu sliku nazvao povratkom u „nepromijenjenu prošlost“, izraz koji ga od tada prati.
Pozivajući se na podsjećanje Nenada Fišera i misao Waltera Benjamina, Mehmedinović zaključuje da sjećanje prošlost dovodi u vezu sa sadašnjim trenutkom. Najranije godine za njega ostaju važne jer kroz njih prepoznaje ko je i odakle dolazi, čak i u vremenu novih tehnologija.
