Zločini u Nevesinju ostavili su duboke posljedice na Mušana Šarančića, koji je 1992. godine proveo dva mjeseca u zatočeništvu i preživio torture. U tom periodu izgubio je suprugu Sabiru i majku, dok za posmrtnim ostacima majke još traga. Više od tri decenije kasnije nezadovoljan je zbog malog broja procesuiranih odgovornih.
Od zajedničkog života do napada na selo Čanje
Šarančić se prisjeća da su prije rata stanovnici Čanja živjeli jedni uz druge, bez obzira na nacionalnost. Gradile su se kuće i štale, ljudi su se međusobno kumili i zajedno brinuli o djeci, sve do napada koji je prekinuo takav način života.
Prema njegovom mišljenju, važan trenutak za pogoršanje prilika u nevesinjskoj opštini bilo je formiranje srpske paravojne formacije „Karađorđe“ i podjela oružja lokalnom srpskom stanovništvu. Nakon toga, kako navodi, počele su noćne pucnjave po selu.
Više od polovine stanovnika Čanja napustilo je selo prije napada, a oni koji su otišli 15. juna 1992. uspjeli su se spasiti. Šarančić i njegova porodica ostali su među mještanima koji su pokušavali izaći iz okruženja, ali su zarobljeni 17. juna navečer.
Zatočeništvo u Nevesinju i Bileći
Muškarci su, prema njegovom svjedočenju, odvojeni od žena i odvedeni u kinosalu Doma kulture u Nevesinju, dok su žene prebačene u „Alatnicu“. Tamo je bila i njegova supruga, tada u petom mjesecu trudnoće, koju je posljednji put vidio prilikom razdvajanja.
U kinosali su, kako kaže, zatekli tragove krvi i lične karte ljudi koji su ranije boravili u tom prostoru. Zatočenici su fizički maltretirani, a potom povezani i vojnim vozilom prebačeni u Bileću, gdje se zlostavljanje, prema njegovom iskazu, nastavilo tokom cijele noći.
U kasarni „Moša Pijade“ hrana je bila oskudna, a obroci su, prema Šarančićevim riječima, često posluživani vreli i morali su se brzo pojesti. On navodi i da su zatočenici koji bi se požalili na zdravstvene probleme kasnije bili premlaćivani.
Gubitak porodice i sudski postupci
Šarančić je u Bileći proveo dva mjeseca, a nakon izlaska saznao je da su mu supruga i majka ubijene. Otac, brat i sestra preživjeli su, dok je posmrtne ostatke supruge Sabire pronašao u Grepku iznad Nevesinja, nakon čega je identitet potvrđen DNK analizom i ona je sahranjena u Sutini kod Mostara.
Za posmrtnim ostacima majke i danas traga. Šarančić je svjedočio u predmetima pred Sudom Bosne i Hercegovine, ali smatra da je za zločine počinjene na području Nevesinja procesuiran mali broj odgovornih u odnosu na obim stradanja.
Nekadašnji načelnik trebinjskog Centra službi bezbjednosti Krsto Savić pravomoćno je osuđen na 17 godina zatvora. Bivši pripadnici tzv. Vojske Republike Srpske Boris Bošnjak, Miodrag Grubačić i Ilija Đajić osuđeni su na ukupno 12 i po godina zbog nečovječnog postupanja prema civilima zatočenim u kasarni u Bileći.
