Nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. godine, Žepa se našla pod neposrednim napadom Vojske Republike Srpske. U enklavi je ostalo 79 ukrajinskih pripadnika UNPROFOR-a, suočenih s glađu, granatiranjem i strahom stanovništva. Njihovo prisustvo i pregovori pukovnika Mikole Verhogljada pomogli su da hiljade civila napuste područje bez ponavljanja scenarija iz Srebrenice.
Žepa pred napadom i bez stvarne zaštite UN-a
Žepa je, zajedno sa Srebrenicom i Goraždem, bila proglašena zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija. Ipak, enklava je bila gotovo odsječena, jer se do nje moglo stići uglavnom preko područja pod kontrolom Vojske Republike Srpske. Do ljeta 1995. godine humanitarni konvoji prestali su dolaziti, a nestašice hrane i goriva postale su svakodnevica.
Ukrajinski kontingent u Bosnu i Hercegovinu stigao je još 15. jula 1992. godine, kao prvo učešće nezavisne Ukrajine u međunarodnoj mirovnoj operaciji. U Žepi su njegovi pripadnici pokrivali oko 121 kvadratni kilometar, sa devet osmatračnica, devet oklopnih transportera i lakim naoružanjem, što nije bilo dovoljno za vojnu odbranu enklave.
Nakon pada Srebrenice, u Žepi su se okupile hiljade žena, djece i starijih ljudi, dok su pristizale vijesti o masovnim ubistvima. Stanovnici su od mirovnjaka tražili da ostanu. Jedan ukrajinski oficir kasnije je opisao da su pojedini ljudi klečali pred njima, strahujući da će, bez njihovog prisustva, doživjeti sudbinu Srebrenice.
Verhogljadovi pregovori usred granatiranja
Mirovnjaci su u školi, gdje je bio njihov štab, pripremili kružnu odbranu i postavili vreće s pijeskom i mitraljeze. Istovremeno su Sarajevu dostavljali koordinate položaja s kojih je granatirana Žepa. Prema kasnijim svjedočenjima, Ratko Mladić je radio-vezom tražio da prestanu slati podatke koji bi mogli biti korišteni za NATO udare.
U Žepu je 23. jula stigao ukrajinski pukovnik Mikola Verhogljad, zamjenik komandanta sektora Sarajevo. Učestvovao je u pregovorima s predstavnicima enklave, komandantom odbrane Avdom Palićem, Ratkom Mladićem i oficirima Vojske Republike Srpske. Pregovori su vođeni dok je područje bilo izloženo intenzivnoj artiljerijskoj i snajperskoj vatri.
Verhogljad je insistirao da porodice u autobuse ulaze zajedno, bez razdvajanja muškaraca od žena i djece. Dogovoreno je i da u svakom vozilu bude najmanje jedan ukrajinski mirovnjak. Takav raspored trebao je spriječiti odvajanje putnika i osigurati neposrednu zaštitu tokom prolaska kroz teritorije pod kontrolom Vojske Republike Srpske.
Konvoji prema Kladnju i historijski kontekst
Evakuacija je počela 25. jula, uz između 50 i 60 autobusa, dok su francuski oklopni transporteri osiguravali početak i kraj kolone. Prevožene su i ranjene i bolesne osobe. Prema podacima Ujedinjenih nacija, iz Žepe je izvučeno oko 150 takvih ljudi, a posljednji konvoj krenuo je 27. jula.
Prema izvještaju generalnog sekretara UN-a, do večeri 27. jula gotovo 5.000 ljudi sigurno je stiglo u Kladanj. Ukrajinski mirovnjaci procjenjivali su da je broj mogao biti veći, oko 10.000, ako se uračunaju izbjeglice iz Srebrenice i okolnih mjesta koje su se tada nalazile u Žepi.
Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju zaključio je u predmetu Zdravka Tolimira da je uklanjanje stanovništva predstavljalo prisilno premještanje, a ne slobodan izbor. Nakon odlaska civila Žepa je zauzeta, kuće i objekti su pljačkani i paljeni, a među ubijenima bio je i komandant Avdo Palić.
