New York je ponovo političko središte svijeta, gdje se na Generalnoj skupštini UN-a susreću gotovo sve države i njihovi različiti interesi. Ovogodišnji poziv na obnovu povjerenja dolazi u trenutku dubokih geopolitičkih podjela, ratova i slabljenja međunarodnog poretka. Organizacija i dalje nudi prostor za razgovor, ali sve teže pretvara zajedničke poruke u djelotvorno djelovanje.
Generalna skupština u svijetu višestrukih podjela
Opća skupština Ujedinjenih naroda zamišljena je kao mjesto dijaloga gotovo svih država svijeta. Ipak, njene sjednice često postaju pozornica za političke monologe, demonstraciju snage, prijetnje i uvrede. Povjerenje među državama, važno za stabilnije odnose, nalazi se na veoma niskom nivou, što dodatno otežava svaki pokušaj zajedničkog djelovanja.
Savremene podjele više se ne mogu svesti samo na nekadašnji sukob Istoka i Zapada. Sjever se suprotstavlja Jugu, Istok Zapadu, velike sile manjim državama, a centri moći svjetskim periferijama. Te se linije preklapaju i stvaraju složen prostor geopolitičkih napetosti u kojem je teško pronaći zajedničke prioritete.
Tema zasjedanja, usmjerena na obnovu povjerenja i upravljanje promjenama, dočekana je sa skepsom. Ratovi u Ukrajini i Iranu, tragedija u Gazi, militarizacija i polarizacija oblikuju način na koji društva razumiju svijet. Dijalog, saradnja i mir nameću se kao nužnost, ali ih brojni politički akteri doživljavaju kao prevaziđene vrijednosti.
Ideja sigurnosti i povratak kulture straha
Ujedinjene nacije nastale su nakon Drugog svjetskog rata s ciljem da se sukobi iz prošlosti ne ponove. Na prvoj Generalnoj skupštini, pokrenutoj u Londonu 1946. godine, naglašeno je da svijetu nije dovoljan samo prestanak rata. Tražen je poredak sigurnosti i slobode, zasnovan na uvjerenju da mir mora imati šire društvene temelje.
Američki predsjednik Harry S. Truman tada je upozorio da se širom svijeta govori o mogućnosti novog svjetskog rata i da se strah proširio među ljudima. Prema njegovom shvatanju, glasine o ratu mogle su usporiti oporavak svijeta. Trajni mir povezivao je sa četiri slobode: govora, vjeroispovijesti, slobodom od oskudice i straha.
Danas se strah u međunarodnoj politici sve češće posmatra kao sredstvo političkog djelovanja i mobilizacije. Umjesto da bude posljedica koju treba smanjiti, on postaje resurs koji se koristi za oblikovanje javnih stavova. Takva kultura straha dodatno potiskuje ideje funkcionalne saradnje, stabilnosti i dugoročnog mira.
UN između institucionalne krize i potrebe za dijalogom
Ujedinjene nacije, zajedno s povezanim agencijama, fondovima i programima, i dalje funkcionišu, ali se suočavaju s trajnom strukturalnom krizom. Institucionalna ograničenja prate duboke političke podjele i sve manja sposobnost država da zajednički djeluju. Zbog toga se pitanje reforme međunarodnog upravljanja više ne može odvajati od pitanja povjerenja.
Sjedinjene Američke Države u velikoj su mjeri oblikovale poredak zasnovan na pravilima, ali su mu, prema analizi, doprinijele slabljenju jednostranim djelovanjem u različitim periodima. Politika administracije Donalda Trumpa prema međunarodnim institucijama predstavljena je kao najsnažniji izraz takvog unilateralizma, koji je postojao i ranije, ali suptilnije.
Paradoks je u tome što se obnova povjerenja očekuje upravo od aktera koji su međunarodni poredak često zaobilazili ili dovodili u pitanje. UN možda ne nudi odgovore na sve krize, ali ostaje jedno od rijetkih mjesta gdje gotovo cijela međunarodna zajednica pokušava razgovarati. Njegova vrijednost zato još nije nestala.
