Reakcije u Srbiji nakon smrti Ratka Mladića pokazale su duboku podijeljenost prema nasljeđu ratova devedesetih. Autorica Dahlia Scheindlin u tim prizorima prepoznaje pitanje koje nadilazi Srbiju: kako društva mogu zaustaviti pretvaranje ratnih zločinaca u heroje i započeti stvarno suočavanje s prošlošću.
Mladićevu smrt pratili su prizori veličanja
Ratko Mladić preminuo je 27. avgusta u zatvoru u Hagu, gdje je služio kaznu nakon što ga je međunarodni sud 2017. godine osudio za genocid i druge ratne zločine nad Bošnjacima. Njegovo ime ostalo je povezano s najtežim zločinima počinjenim tokom rata u Bosni i Hercegovini.
U Srbiji su nakon njegove smrti zastave spuštane na pola koplja, dok su nacionalistički političari iz Beograda i Republike Srpske o njemu govorili s divljenjem. Ljudi su se okupljali na improvizovanim mjestima sjećanja, što je izazvalo zaprepaštenje i pitanje kako je moguće da izostaje šire javno kajanje.
Scheindlin navodi da je iz Tel Aviva te prizore posmatrala s osjećajem prepoznavanja, a ne iznenađenja. Prema njenom tumačenju, reakcije u Srbiji otvorile su i pitanje kako bi se izraelsko društvo u budućnosti moglo odnositi prema Benjaminu Netanyahuu i Yoavu Gallantu zbog rata u Gazi.
Smrt ne briše posljedice zločina
Preživjeli i njihovi prijatelji podsjetili su da Mladićeva smrt sama po sebi ne donosi mir niti može izliječiti rane ostavljene ratom. Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica i preživjeli genocida, poručio je da je svoj život gradio ne čekajući Mladićev kraj, već posvećujući vrijeme svojoj djeci.
Veton Surroi ukazao je na raskorak između javnih slika Mladića i zločina koji su se odvijali iza njih. Podsjetio je i da su vlasti godinama štitile Mladića i Radovana Karadžića od međunarodne pravde, zaključivši da generalovo nasljeđe nije nestalo njegovim polaganjem u kovčeg.
Autorica smatra da međunarodna zajednica ne treba čekati da zaraćene strane ponovo izgrade povjerenje kako bi zaustavila nasilje. U njenoj interpretaciji iskustva Bosne i Hercegovine, rat, okupacija i ubijanje moraju prestati odmah, a ne tek nakon što se među ljudima pojave osjećaji međusobne bliskosti.
Suočavanje s prošlošću ostaje uslov budućnosti
Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji upozorio je da se zemlja nikada istinski nije suočila s porazom politika koje su dovele do ratova devedesetih. Organizacija navodi da značajan dio društva i dalje prihvata prikaz ratova kao istorijske nepravde prema Srbima, umjesto kritičkog preispitivanja odgovornosti i posljedica.
Sonja Biserko, osnivačica i predsjednica tog odbora, decenijama je javno osuđivala zločine u Srebrenici i drugdje. Prema njenom stavu, promjena može doći tek s novim političkim i društvenim elitama spremnim da otvore drugačije čitanje prošlosti, što je važno i za buduće političko usmjerenje Srbije.
Ipak, materijal podsjeća da srpsko društvo nije homogeno. Mladi u Novom Sadu skidali su plakate kojima se veličao Mladić, dok su drugi građani javno osuđivali ratne zločine i genocid u Srebrenici; upravo takvi glasovi pokazuju da suočavanje s prošlošću, iako teško, nije nemoguće.
Izvor: BUKA
