Dragan Bursać u kolumni ukazuje da kažnjavanje negiranja genocida u Bosni i Hercegovini mora proizvesti stvarne pravne posljedice. Kao suprotnost domaćoj praksi navodi postupanje Hrvatske prema osobama koje su javno veličale Ratka Mladića. Prema njegovom stavu, djelotvorne sankcije ne mijenjaju nužno nečija uvjerenja, ali mogu spriječiti njihovo javno ispoljavanje.
Zakon postoji, ali izostaju posljedice
Bursać smatra da Bosna i Hercegovina ima zakonski okvir kojim su zabranjeni negiranje genocida i veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, ali da se taj okvir nedovoljno primjenjuje. U takvim okolnostima, javni prostor ostaje ispunjen muralima, pjesmama, grafitima, paradama, političkim govorima i objavama koje veličaju ratne zločince.
Autor kolumne poredi takvo stanje sa saobraćajnim propisima. Navodi da ljudi sigurnosni pojas često ne koriste zato što su postali bolji, nego zato što računaju na kamere, policiju, novčane kazne, kaznene bodove i mogućnost oduzimanja vozačke dozvole.
Prema Bursaćevom tumačenju, država zakonom može određeno ponašanje označiti kao društveno opasno i odrediti sankciju, iako ne može pojedincu narediti da promijeni savjest. Cilj je, kako navodi, da osoba prije javnog veličanja zločinca zna kakve je posljedice mogu očekivati.
Malo pravosnažnih kazni za težak problem
Od nametanja izmjena Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine prošlo je pet godina, navodi Bursać, dok se prijave zbog zabranjenog sadržaja broje u stotinama. Istovremeno, broj pravosnažno kažnjenih, prema njegovoj ocjeni, može se gotovo prebrojati na prste jedne ruke.
Bursać zbog toga zaključuje da problem nije samo u ljudima koji javno slave Ratka Mladića, Radovana Karadžića ili negiraju genocid u Srebrenici. Veći problem vidi u iskustvu nekažnjivosti, koje takvim osobama ostavlja utisak da javni postupci neće imati stvarnu cijenu.
U tekstu upozorava da svaka odbačena prijava, predmet koji dugo stoji u tužilaštvu ili javni slučaj bez sankcije šalje poruku snažniju od samog zakona. Njegova je teza da nedjelotvorna primjena propisa može negiranje genocida pretvoriti u politički poželjan folklor.
Primjer Hrvatske pokazuje učinak sankcija
Kao primjer drugačijeg postupanja Bursać navodi slučaj iz Dubrovnika, gdje su četiri državljanina Bosne i Hercegovine i jedan državljanin Hrvatske putem društvenih mreža objavljivali sadržaje kojima su veličali Ratka Mladića. Hrvatska policija provela je kriminalističko istraživanje, a osobe su izvedene pred sud.
Prema navodima iz kolumne, trojica državljana BiH nepravosnažno su proglašena krivima i novčano kažnjena. Ukidaju im se dozvole za boravak i rad, slijedi otkazivanje kratkotrajnog boravka i tromjesečna zabrana ulaska u Hrvatsku, uz postupak protjerivanja i moguću dvogodišnju zabranu ulaska nakon pravosnažnosti presude.
Bursać smatra da takav primjer pokazuje kako kažnjavanje negiranja genocida može djelovati i šire od pojedinačne kazne. Osobe možda neće promijeniti stavove, ali će, prema njegovom mišljenju, dobro razmisliti gdje, kako i po koju cijenu mogu javno veličati ratnog zločinca, dok će poruku primiti i drugi.
