Černobiljska zona i četiri decenije nakon katastrofe predstavlja neobičnu prirodnu laboratoriju za proučavanje života pod ekstremnim uslovima. Eksplozija reaktora 4 1986. godine ostavila je velike količine radioaktivnog materijala, ali i fenomene koji privlače naučnike. Među njima su smrtonosna „Slonova noga“, tamnije žabe, melanizovane gljive i brojne divlje životinje.
Radioaktivni ostaci reaktora i plavi sjaj
Najpoznatiji ostatak reaktora je „Slonova noga“, masa korijuma teška oko 2,2 tone. Nastala je kada se nuklearno gorivo pomiješalo s metalima, betonom, pijeskom i drugim materijalima, a zatim ohladilo u obliku staklaste lave. U prvim mjesecima nakon katastrofe njeno zračenje moglo je biti smrtonosno za nekoliko minuta.
Zbog izuzetno snažne radijacije uzorkovanje je bilo veoma opasno, pa su naučnici razvijali metode proučavanja na daljinu. Analize su u materijalu otkrile mikroskopske kristale neobične uranijumske faze nazvane černobilit. Slični materijali kasnije su proizvedeni u laboratoriji, čime je omogućeno sigurnije istraživanje njihovih svojstava.
Nakon eksplozije grafit iz konstrukcije reaktora postao je opasan radioaktivni ostatak, a likvidatori su ga uklanjali u veoma rizičnim uslovima. Pojedini svjedoci govorili su i o plavičastom sjaju iznad elektrane. Jedno moguće objašnjenje je Čerenkovljevo zračenje, iako se porijeklo svakog takvog svjedočenja ne može jednostavno utvrditi.
Černobiljska zona postala utočište za životinje
Nakon katastrofe posljedice po prirodu bile su katastrofalne, posebno u takozvanoj Crvenoj šumi. Borove iglice u blizini elektrane poprimile su crvenkasto-smeđu boju zbog teškog oštećenja radijacijom. Ipak, nakon početnog udara priroda se počela oporavljati, dok je odsustvo ljudi omogućilo povratak brojnih životinjskih vrsta.
U zoni danas žive vukovi, risovi, jeleni, divlje svinje, dabrovi, losovi, bizoni, medvjedi i druge vrste. To, međutim, ne znači da je područje bezopasno za životinje. Radioaktivna kontaminacija i dalje postoji, a naučnici istražuju kako dugotrajna izloženost utiče na njihove organizme i populacije.
Posebnu pažnju privukle su istočne gatalinke, čije su jedinke iz zone isključenja u prosjeku znatno tamnije od onih iz okolnih područja. Pretpostavlja se da je riječ o većoj količini melanina, pigmenta koji može imati zaštitnu ulogu. Ipak, tamnija boja sama po sebi ne dokazuje potpunu prilagodbu radijaciji.
Gljive, genetika i granice naučnih zaključaka
U najkontaminiranijim područjima pronađene su tamne gljive bogate melaninom. Neke pokazuju radiotropizam, odnosno tendenciju rasta prema izvoru jonizujućeg zračenja, dok eksperimenti ukazuju da određene melanizovane vrste mogu bolje rasti u takvim uslovima. Hipoteza o korištenju energije zračenja postoji, ali nije dokazano da gljive „jedu radijaciju“.
Uzorci pojedinih gljiva poslati su i na Međunarodnu svemirsku stanicu, gdje su proučavani zbog moguće zaštite od kosmičkog zračenja. Istovremeno, istraživanja vukova i drugih životinja obuhvataju DNK, krv i pokazatelje imunog sistema, oštećenja genetskog materijala i odgovora na stres.
Kod nekih životinja uočene su genetske promjene povezane s dugotrajnom izloženošću, ali to nije isto što i dokazana otpornost na rak ili radijaciju. Černobiljska zona zato ostaje mjesto istovremenog proučavanja teških posljedica nuklearne nesreće i sposobnosti prirode da se vrati u napušten prostor.
