Mnogi imaju osjećaj da vrijeme prolazi sve brže kako godine odmiču, pa sedmica nestane prije nego što je zaista primijete. Ipak, vrijeme ne mijenja svoj ritam, već se mijenja način na koji ga doživljavamo. Na taj utisak posebno utiču savremeni način života, stalna izloženost informacijama i svakodnevna rutina.
Osjećaj da vrijeme prolazi pod pritiskom informacija
Sociolog Ibrahim Prohić smatra da je utisak ubrzanog vremena iluzija, jer ljudi ne mogu uticati na njegov stvarni tok. Prema njegovom objašnjenju, savremeni način života snažno oblikuje naš doživljaj dana, sedmica i godina, pa se čini da periodi prolaze brže nego ranije.
Telefon, društvene mreže, vijesti, poruke, elektronska pošta i različiti digitalni sadržaji neprestano traže pažnju. Prohić ističe da čovjek nikada ranije nije bio izložen tolikom broju informacija, zbog čega je danas rijetko potpuno sam sa sobom i vlastitim mislima.
Kada se sadržaji i obaveze neprekidno smjenjuju, dan često nema jasne trenutke koje bismo posebno zapamtili. Jedna vijest zamijeni drugu, zatim dolazi novi zadatak, pa se na kraju može javiti utisak da je cijeli dan prošao u trku, bez dovoljno vremena za zastajanje.
Zašto djetinjstvo traje duže u sjećanju
Djetinjstvo se mnogima čini dugim zato što je ispunjeno prvim iskustvima. Prvi dan škole, nova prijateljstva, putovanja, praznici, rođendani i nepoznata mjesta ostavljaju snažne tragove u pamćenju, pa se protekli period kasnije čini bogatijim i dužim.
S godinama veliki dio svakodnevice prelazi u rutinu. Isti put do posla, slične obaveze, poznati sadržaji i uobičajeni vikendi stvaraju dane koji se međusobno malo razlikuju, zbog čega ih pamćenje ne izdvaja na isti način kao događaje iz djetinjstva.
Nova iskustva zato mogu promijeniti način na koji naknadno procjenjujemo protok vremena. Što je određeni period ispunjen većim brojem različitih događaja, razgovora i doživljaja, to u sjećanju može djelovati sadržajnije, prepoznatljivije i duže nego period obilježen ponavljanjem.
Kako danu vratiti osjećaj prisutnosti
Prohić smatra da bi čovjek, zbog vlastitog mentalnog zdravlja, svakog dana trebalo da odvoji određeno vrijeme za sebe, bez telefona, vijesti i stalnih obaveza. To ne mora biti poseban ritual niti zahtijeva mnogo vremena, već svjesno udaljavanje od neprekidnih podražaja.
Takav trenutak može biti kafa bez gledanja u ekran, šetnja bez slušalica, razgovor tokom kojeg telefon ostaje u džepu, nekoliko pročitanih stranica ili kratka tišina. Važno je da pažnja bude usmjerena na ono što se upravo događa, umjesto na sljedeću obavezu ili novu poruku.
Vrijeme se ne može zaustaviti niti usporiti gledanjem u sat, ali možemo uticati na to kako ćemo ga pamtiti. Više novih iskustava, stvarnih razgovora i perioda bez ekrana može učiniti dane sadržajnijim, dok svjesnije prisustvo pomaže da kroz njih ne prolazimo samo automatski.
