Bonton za djecu iz 1970. danas djeluje kao podsjetnik na vrijeme u kojem se u javnom prevozu jasno znalo kome pripada sjedište. Priča o majkama, djeci i starijim putnicima pokazuje koliko se promijenilo shvatanje pažnje, zaštite i lijepog ponašanja. Jedan odlomak iz stare knjige posebno naglašava da je djeci lakše stajati nego starijima.
Neobična scena u gradskom autobusu
U autobusu GSP-a dogodila se situacija koja je pokrenula razmišljanje o današnjim pravilima ponašanja. Jedna majka podigla je svoju sedmogodišnju kćerku sa sjedišta kako bi mjesto ustupila starici. Već na narednoj stanici druga majka postupila je suprotno i podigla stariju ženu da bi sjela njena kćerka približno istog uzrasta.
Razlika između dvije scene otvorila je pitanje ko u autobusu ima prednost. Stav pripovjedačice je jasan: zdravo i energično dijete od sedam godina, osim u velikoj gužvi i opasnosti od pada ili pritiska, lakše može stajati nego starija i iznemogla osoba.
Takav prizor, prema opisu, pokazuje zbrku u savremenom sistemu vrijednosti i načinu odgoja. Mišljenja bi vjerovatno bila podijeljena, ali osnovna dilema ostaje ista: treba li prednost imati dijete ili osoba kojoj je stajanje fizički mnogo teže?
Pretjerana zaštita djece u prevozu
Osim insistiranja na sjedenju, opisuje se i navika da roditelji djecu obavezno pridržavaju pri ulasku i izlasku iz vozila. To se, kako se navodi, nastavlja čak i kada djeca visinom nadmaše roditelje. Kod mlađih se koristi i svojevrsno iznošenje niz stepenice, uz podizanje i spuštanje na trotoar.
U jednoj od opisanih scena baka je objema rukama izvodila iz autobusa unuka gotovo krupnijeg od sebe. Dječak pritom nije podizao pogled s pametnog telefona, jer je bio zaokupljen igrom. Prizor je predstavljen kao primjer zaštite koja odrasle može izložiti naporu, dok dijete ostaje pasivno.
Pitanje nije samo ko sjedi, nego i koliko se djeci dopušta da samostalno procijene situaciju. U tekstu se ne zagovara zanemarivanje sigurnosti, posebno u gužvi, već se preispituje navika da se djeca bez potrebe nose, pridržavaju i štite od svakog napora.
Šta je učio bonton za djecu iz 1970.
Nakon što je na uličnoj tezgi pronađena stara knjiga, prisjećanje na autobusku scenu dobilo je dodatno značenje. Knjiga je čitana djeci, a u jednom odlomku Snežana u tramvaju uči lekciju o lijepom ponašanju nakon što nije ustala starijoj ženi. Reakcija putnika jasno pokazuje tadašnje očekivanje.
Starija žena djevojčici postavlja jednostavno pitanje: da li je u tramvaju sjedila ona ili njena majka. Kada djevojčica odgovori da je sjedila majka, žena objašnjava da bi joj bilo teško kada neko njenoj umornoj majci ne bi ustupio mjesto. Zaključak je da djeca lakše stoje nego stariji.
Danas takva slika djeluje gotovo nezamislivo, posebno predstava da majka sjedi dok dijete stoji. Upravo zato bonton za djecu iz 1970. ne govori samo o sjedenju u prevozu, već i o različitim očekivanjima od roditelja, djece i putnika u javnom prostoru.
