Studentski pokret razotkrio granice političke propagande

0
5
Studenti tokom protesta u Srbiji i građani koji ih podržavaju
Vrijeme čitanja: 3 min

Studentski pokret u Srbiji promijenio je način na koji građani doživljavaju optužbe vlasti o špijunima, izdajnicima i stranim plaćenicima. Sudija i pisac Miodrag Majić smatra da je propaganda prvi put naišla na snažan otpor unutar porodica. Roditelji, rodbina i komšije mogli su vlastito iskustvo uporediti s porukama koje su slušali putem televizije.

Porodice su postale granica za političke optužbe

Majić je u razgovoru ocijenio da je vlast ranije lakše diskreditovala ljude koje građani nisu lično poznavali. Kada se optužbe ponavljaju putem televizije, publika često nema vlastito iskustvo koje bi joj pomoglo da procijeni njihovu istinitost, posebno kada dolaze od najviših državnih zvaničnika.

Prema njegovom tumačenju, studenti su donijeli drugačiju situaciju. Mnogi građani u Srbiji imaju dijete, unuče, rođaka ili komšiju na fakultetu, pa su mladi ljudi iz protesta za njih prestali biti udaljene figure predstavljene kroz političke poruke. Postali su dio svakodnevnog porodičnog i komšijskog iskustva.

Majić je tu promjenu sažeo ocjenom da se režim prvi put morao obračunavati s nekim iz kuće. Porodice poznaju život svojih studenata, njihove probleme i uslove školovanja, zbog čega im je bilo teže prihvatiti tvrdnje da su ti mladi ljudi neprijatelji države ili dio prikrivenih operacija.

Tvrdnja o stranim plaćenicima suočila se sa stvarnošću

Poseban problem za propagandu, prema Majićevoj ocjeni, nastao je kada su studenti predstavljani kao strani plaćenici. Roditelj koji iz vlastitih primanja izdvaja novac za stan i školovanje svog djeteta ima neposredno znanje o njegovom životu, pa takvu tvrdnju može uporediti s onim što svakodnevno vidi.

Majić je kao slikovit primjer naveo roditelja koji se pita kako mu je dijete strani plaćenik kada mu svaki mjesec šalje 50 eura za stan u Beogradu. Takva porodična perspektiva optužbu udaljava od apstraktne političke poruke i vraća je u konkretnu stvarnost studiranja.

Zbog toga je studentski pokret, kako smatra Majić, stvorio svojevrsni bedem pred ponavljanjem optužbi. Rečenica „Moj student nije špijun“ izražava odbijanje da se bliska osoba prihvati kroz etiketu koju vlast plasira javnosti, bez obzira na to koliko se često ta etiketa ponavlja.

Neposredni susreti otvorili su prostor za preispitivanje

Majić smatra da je prepoznavanje neistine o nekome bliskom podstaklo građane da pažljivije preispitaju i druge poruke vlasti. Ako je propaganda mogla pogrešno opisati osobu koju porodica poznaje, otvorilo se pitanje koliko je vjerodostojna i šira slika koju režim svakodnevno gradi.

Studenti su, prema njegovim riječima, dodatno širili taj prostor obilascima gradova i sela. Neposredni susreti omogućili su građanima da upoznaju mlade ljude o kojima su slušali optužbe, dok su energija i poruke prijateljstva postale važan dio njihovog javnog djelovanja.

Majić je posebno izdvojio sliku zajedništva koja je iz Novog Pazara stigla u javnost. Za njega je poruka o mogućnosti normalnog života, ljubavi i prijateljstva predstavljala dubok poraz politike koja je, kako je ocijenio, decenijama opstajala na mržnji i podjelama.